Stitch wrote:Pusti Tomu - jest da je nekritički glorificirao Vuka, jest da je izostavljao hrvatske pisce iz korpusa, jest da je iz štokavskoga standarda trijebio kajkavizme i čakavizme, jest da je proganjao genijalnoga Šuleka, ali napisao je i danas uzornu, sustavnu gramatiku i stilistiku, stvorio hrvatski heksametar, prikupio nekoliko antologija narodnoga pjesništva... Uza sve minuse, neprijeporna je veličina.
Ivšić je, barem što se mene tiče, najveći. Sve što je radio bilo je besprijekorno. Naglasci, stari hrvatski spomenici, poredbena gramatika - čega se god prihvatio, napravljeno je najbolje dosad. Riječju, kapa do poda.
Katičić je neupitno jedan od najobrazovanijih Hrvata, njegova je Sintaksa možda najkompletnije kroatističko djelo - ali najbolje bi mu bilo da se okani kroatistike. Mitologija, etnologija - indologiju da ne spominjem - područja su koja mu neusporedivo bolje idu. Za petljanje u kroatistiku od devedesetih nadalje, iako ga poštujem - objesio bih ga za jaja, bez imalo krzmanja. Uz Babića, jedan od najvećih štetnika posljednjih godina.
Skoku nemam što prigovoriti iako ima pogrešnih etimologija, Brozoviću priznajem dijalektološke zasluge, ali teorija mu je često nategnuta, Anića kao svog profesora volim i cijenim iako nije bez mana, Samardžiju također.
Čini mi se da će od Markovića biti nešto, drago mi je da su ga s Instituta prebacili na Filozofski. Ako nisi, pročitaj poneku raspravu. Ima taj promašaj s Matičinim pravopisom iza sebe, ali kako sam iz prve ruke čuo da je i sâm nezadovoljan kompromisima koje su morali napraviti - oslobađam ga od odgovornosti i Zidića kao urednika krivim za cijeli kuršlus.
Ovisi što i kako iz kojega kuta.
Maretićeve su zasluge mnogobrojne: heksametar u prijevodima, gramatika novoštokavštine, zatim- često se ispušta- studija o pravopisu (tu se vidi politička dimenzija: ne znam da ijedan bliži, slavenski ili ne, jezik uopće ima knjižurinu pravopisu tih izmjera; ova je filološki bijeli slon, golema studija napisana s ciljem da se prijeđe s jednoga tipa pravopisa na drugi, čemu u povijesti nema predhodnika ni nasljednika), vademecum usmene književnosti, a i djelomični zapisi o piscima, te uređivanje Akad. rječnika. Iz današnje pozicije bi bio prigovor kao Radićev, samo možda oštriji. Ja bih rekao za korpus njegove gramatike- to je
psihopat. Takvo ludilo se ne da opravdati ni jugoidelogijom, Maretić je mogao ostati na tom korpusu i navesti da toga ima u hrv. pismenosti odprije, što bi bila istina. No- on je svjesno prešutio ono što je Daničić bez kompleksa naveo u svojim povijesnim gramatikama i studijama. Maretić se mora promatrati i kao zatiratelj hrvatskoga imena i identiteta, ne samo kao neki jugoopijenik. Tu je grijeh na vukovcima, od kojih je pošteđen, više ili manje, jedino Broz. Kako to da Maretiću, koji je znao hrv. literaturu, uzor bude neka narodna pisanjija s početka 19. st.- a živi u doba simbolizma i modernizma ?
Gramatika mu je mogla biti na pola tanja da nije ubacio sve nepotrebne srpske dijalektizme, srbizme, ..sve ćurčije, odadrijeti, apateke, Miloš uze aljine,...
Ta gramatika nema kulturni hrvatski, pa ni hrvatsko-srpski, lik. I sama ta činjenica pokazuje da tom tipu
nisu bile sve na broju. Jedan znanac je bio na ispitu kod Pusića, oca Vesne, zajedno s Maretićevim (pra)unukom. Pusić se rastopio kad je dozao da je Tomo predak studenta i počeo jugoslavstvovati. No, Maretić ga odpiše i rekne da se srami svog pradjeda, da je on obiteljska sramota i da mu samo upiše ocjenu- što je Pusić pokunjeno učinio.
Ivšić je učinio iznimno mnogo na više polja, a najviše na dijalektologiji i obradbi starijih jezičnih spomenika. On je važniji kao lingvist strožega kova, no nije nešto bitno učinio na širem pogledu o hrvatskom jeziku. Njegovo je djelo više mozaik nego freska.
Brozović je najvažniji kao oblikovatelj hrvatskoga kao modernoga kulturnoga jezika, i tu mu ostali nisu do koljena. Dao je puno u dijalektologiji, no za razliku od Ivšića i Skoka, imao je razvijen analitički um. On je ostavio fresku, nužnu za dalje, dok su ovi važniji detaljisti. Brozović se cijelog svog života borio protiv jugounitarizma, pa makar mu je tu i tamo, pravio ustupke i promašivao je ponegdje - on je najvažniji hrv. lingvist 20. st- ili, točnije, filolog. On je:
* razbio srpske pretenzije kroz teorijske modele povijesnoga razvoja štokavštine. Zapadna štokavština, Dubrovnik usidren u njoj- sve to potpuno ruši unitarnu jezičnu ideologiju.
* studijama je pokazao da je hrv. pismenost i književnost umrežena i prije, da je Preporod bio politički, no ne i jezično tako važan
* razvio cijeli aparat (standardna novoštokavština, folklorna koine,...) koji se mogu kritizirati, no ostaju u temeljima novih jezika: idejni otac bosanskoga i crnogorskoga je Brozović
* srušio je karadžićevštinu i maretićevštinu i u povijesti standardizacije ih stavio na pravo mjesto
Ili- ono što je Brozović napravio od 1960. do 1980. nema premca- dao je hrv. jeziku jasnu organsku podlogu, jasno opisao put nastanka općehrvatskoga jezika, opisao silnice kulture i jezika u glavnini. Time je oborio i kajkavonostalgičare i štokavske puriste, unitariste i regionaliste. Dio će, naravno, propasti- srednjojužnoslavenski, npr.- no Brozović je najvažniji rušitelj serbokroatizma, i to svi znaju.
Katičić je važan kao lingvist u nizu djela, no važnije su njegove kulturalne studije. On nije bio kroatist nego ponajprije klasični filolog, i ostaju važne njegove studije u kojima je, slično Brozoviću, dao nove orise standardizacije i opisao zanemarene ili škakljive teme (polemika s Ivićem u "Jeziku" 1986., "Slovenski i hrvatski kao zamjenjivi ...":
http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik2.html
Katičić je važniji kao povjesnik i kao kulturolog. Niti Ivšić, ni Skok, ni Jonke... ne bi znali američkim lingvistima znali odgovoriti na to:
dobro, zašto vi želite da se jezik zove upravo hrvatski, i koji su vam argumenti da bismo to prihvatili ? Jedino Katičić i Brozović su to znali i mogli, dok bi na cijeloj ekipi, od Jagića do Laszlovih fantazija- ostali na suhom.