Sad mi je iskreno žao što sam to učinio, trebao sam pričekati do danas, pa bih se vjerojatno predomislio.Leteća wrote:Ali svejedno hvala što si digao temu, skroz sam zaboravila na nju.
Mikropriče
- judolino
- Swine Who Must Be Obeyed
- Posts: 6223
- Joined: 25 Sep 2011, 09:03
- Leteća
- babin nakurnjak
- Posts: 2552
- Joined: 26 Sep 2011, 13:25
- Location: Welt am Draht
Neka, lijepo je vidjeti da si i ti sposoban za iskreno žaljenje.judolino wrote:Sad mi je iskreno žao što sam to učinio, trebao sam pričekati do danas, pa bih se vjerojatno predomislio.
Tvornice radnicima! Zemlja seljacima! Forum seljačinama!
- Leteća
- babin nakurnjak
- Posts: 2552
- Joined: 26 Sep 2011, 13:25
- Location: Welt am Draht
Klonče
1. Ulazak
Skačem na glavu.
Oko mene se šire krugovi titravih megabajta, voda me spremno dočekuje.
I istog trenutka zaboravljam gdje sam. Tko sam? Tko želim biti?
Oko mene, gomila tijela sastavljenih od riječi, rečenica, pokoje ukradene slike ili melodije. Tko sam ja? Tko želim biti?
Središnja točka.
Trebat će mi. Ondje sam. Veliki kotač se okreće, metafore se miješaju kao u vještičjem loncu, a usred svega toga - ona.
Točka.
Ručica velikog vergla, mjesto na kojem je sve moguće, gdje treba dobro paziti na svaki svoj pokret, svaku riječ, svaku misao. Jer svuda oko tebe je rub ponora, nalaziš se u epicentru neke buduće eksplozije, u oku oluje koja tek dolazi.
Čuvaj se.
Prekasno. Podjela je stvorena. Jer čim se u glavi (glavi? imam glavu?) pojavi prva misao, stvarnost (ovo je stvarnost?) se dijeli na crno i bijelo, ta dva polja ovijaju se jedno oko drugog. Vrte se jedno oko drugog pa jedva uspijevam primijetiti da svako od njih u sebi ima vlastito središte, točku kontrastne boje.
Simbol.
Da. Sad mi je je jasnije. Svijet je binaran. Sve što vidim (vidim?) samo je kompleksna kombinacija nula i jedinica. Tko sam ja? Tko želim biti?
Svejedno.
Odabirom uloge ulaziš u igru uzroka i posljedica. Kauzalnost stvara linearnost, vrijeme počinje teći.
Rijeka.
Beskrajni mliječni ocean pretvorio se u rijeku. Zelena je, teče. Na njezinom dnu alge, poput krupnih listova zelene salate. Ne. Stabljika, na čijem se vrhu nalazi stisnuta šaka cvijeta. Pupoljak. Čim dosegne površinu postati će lokvanj. Postati, jer tek tada će biti prepoznat, bit će mu dodijeljena riječ koja će cvasti jedno ljeto, a potom se osušiti, smrznuti, otpasti...
Dosta.
Toneš, zar ne vidiš da toneš? Ovdje si sa svrhom i razlogom. Sjeti se tko si.
Sjećam se. Da, sjećam se. Svega. Ali to je bio netko drugi. Zato se ne želim sjećati. Želim zaboraviti. Srećom, ovo je Leta, rijeka zaborava... još par gutljaja i sve će nestati. Mora nestati. Nije bilo dobro.
Dobro? Što je dobro? Po čijim kriterijima? Tvojim? Ali ti još uvijek ne postojiš, bar ne u onom pravom smislu. Nisi nezavisna jedinka, samo zrcalni odraz okolnog svijeta. Baš kao i ja. Ali u meni se nakupilo previše slika, pokušajmo...
Pokušajmo zajedno.
Dolazimo, odlazimo, svejedno je, pokušavamo stvoriti nešto novo... istovremenost... istovremenost cjeloživotnog iskustva (naporno, naporno naporno) i početka postojanja (praznina, iščekivanje, pitanja)... možemo li ostati zajedno bar nekoliko trenutaka... da razmijenimo iskustva... ali ja nemam iskustva... šuti.... nemoj da se opet dijelimo... ja ću ti dati svoja... ne sva... samo destilat... najvažnije stvari... ali ne mogu odrediti što je bilo najvažnije, hoće li ono najvažnije meni biti najvažnije i tebi... zato izaberi... zatvori oči (da, imaš oči)... i izvuci par nasumičnih stvari iz šešira... ne... ne želim ništa od tebe... imam već previše. Zbogom.
Izranjam na površinu.
1. Ulazak
Duboko udišem.Ni jedan čovjek ne može dvaput ući u istu rijeku jer to više nije isti čovjek niti je to ista rijeka.
Skačem na glavu.
Oko mene se šire krugovi titravih megabajta, voda me spremno dočekuje.
I istog trenutka zaboravljam gdje sam. Tko sam? Tko želim biti?
Oko mene, gomila tijela sastavljenih od riječi, rečenica, pokoje ukradene slike ili melodije. Tko sam ja? Tko želim biti?
Središnja točka.
Trebat će mi. Ondje sam. Veliki kotač se okreće, metafore se miješaju kao u vještičjem loncu, a usred svega toga - ona.
Točka.
Ručica velikog vergla, mjesto na kojem je sve moguće, gdje treba dobro paziti na svaki svoj pokret, svaku riječ, svaku misao. Jer svuda oko tebe je rub ponora, nalaziš se u epicentru neke buduće eksplozije, u oku oluje koja tek dolazi.
Čuvaj se.
Prekasno. Podjela je stvorena. Jer čim se u glavi (glavi? imam glavu?) pojavi prva misao, stvarnost (ovo je stvarnost?) se dijeli na crno i bijelo, ta dva polja ovijaju se jedno oko drugog. Vrte se jedno oko drugog pa jedva uspijevam primijetiti da svako od njih u sebi ima vlastito središte, točku kontrastne boje.
Simbol.
Da. Sad mi je je jasnije. Svijet je binaran. Sve što vidim (vidim?) samo je kompleksna kombinacija nula i jedinica. Tko sam ja? Tko želim biti?
Svejedno.
Odabirom uloge ulaziš u igru uzroka i posljedica. Kauzalnost stvara linearnost, vrijeme počinje teći.
Rijeka.
Beskrajni mliječni ocean pretvorio se u rijeku. Zelena je, teče. Na njezinom dnu alge, poput krupnih listova zelene salate. Ne. Stabljika, na čijem se vrhu nalazi stisnuta šaka cvijeta. Pupoljak. Čim dosegne površinu postati će lokvanj. Postati, jer tek tada će biti prepoznat, bit će mu dodijeljena riječ koja će cvasti jedno ljeto, a potom se osušiti, smrznuti, otpasti...
Dosta.
Toneš, zar ne vidiš da toneš? Ovdje si sa svrhom i razlogom. Sjeti se tko si.
Sjećam se. Da, sjećam se. Svega. Ali to je bio netko drugi. Zato se ne želim sjećati. Želim zaboraviti. Srećom, ovo je Leta, rijeka zaborava... još par gutljaja i sve će nestati. Mora nestati. Nije bilo dobro.
Dobro? Što je dobro? Po čijim kriterijima? Tvojim? Ali ti još uvijek ne postojiš, bar ne u onom pravom smislu. Nisi nezavisna jedinka, samo zrcalni odraz okolnog svijeta. Baš kao i ja. Ali u meni se nakupilo previše slika, pokušajmo...
Pokušajmo zajedno.
Dolazimo, odlazimo, svejedno je, pokušavamo stvoriti nešto novo... istovremenost... istovremenost cjeloživotnog iskustva (naporno, naporno naporno) i početka postojanja (praznina, iščekivanje, pitanja)... možemo li ostati zajedno bar nekoliko trenutaka... da razmijenimo iskustva... ali ja nemam iskustva... šuti.... nemoj da se opet dijelimo... ja ću ti dati svoja... ne sva... samo destilat... najvažnije stvari... ali ne mogu odrediti što je bilo najvažnije, hoće li ono najvažnije meni biti najvažnije i tebi... zato izaberi... zatvori oči (da, imaš oči)... i izvuci par nasumičnih stvari iz šešira... ne... ne želim ništa od tebe... imam već previše. Zbogom.
Izranjam na površinu.
Tvornice radnicima! Zemlja seljacima! Forum seljačinama!
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
a jel mogu ja tu neke svoje c/p sa foruma.hr? :vaso:
lako zapaljiv...
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
davno bijaše kad sam se registrirao na ovo velebno virtualno mjestašce, pa pitam...Leteća wrote:Tko ti brani?
a koja si ti?
lako zapaljiv...
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
to mi je dobrodošlicaLeteća wrote:Jebačica radoznalih.
lako zapaljiv...
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.
Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim, a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno, kako to šokci inače čine.
Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i lagano skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča.
- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši.
Čuh u daljini vlak.
Malom žličicom skinem sloj sa kuglice koji nestane i istopi se u mojim ustima… uživajući u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.
Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.
Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.
A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.
Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.
Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.
Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili.
Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.
Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.
Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim, a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno, kako to šokci inače čine.
Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i lagano skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča.
- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši.
Čuh u daljini vlak.
Malom žličicom skinem sloj sa kuglice koji nestane i istopi se u mojim ustima… uživajući u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.
Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.
Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.
A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.
Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.
Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.
Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili.
Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.
Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.
lako zapaljiv...
- Leteća
- babin nakurnjak
- Posts: 2552
- Joined: 26 Sep 2011, 13:25
- Location: Welt am Draht
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
- samotnjaknamoru
- Posts: 197
- Joined: 14 Jan 2017, 20:38
- K@rlo
- Posts: 30
- Joined: 23 Sep 2011, 12:14
- Contact:
Došla si iznenada, nenajavljena, u tihoj noći punog mjeseca, u haljini skupog kroja tamnih boja, raspuštene kose, nemirnih i prkosnih uvojaka, mirisna, nedodirljiva, skoro savršena i sjela preko puta mene na klupu kraj fontane.
Ne bih te prepoznao, ne bih te možda ni zapazio da nije bilo bljeska tvog upaljača i kratke svjetlosti koja me podsjeti na tvoje oči, davno spremljene u dubinu lakome prošlosti. Struja dalekih, razorenih sjećanja i iznevjerenih obećanja se pokrenu istog trena, uspomene ožive sadašnjost, prošlost nestane s plamičkom u tami kao u jeftinoj melodrami.
Ne, nisam se prevario, nisam se ni na tren upitao da li me oči varaju, ja sam naprosto znao da si ti. Da jesi i da postojiš.
Zatvaram oči, dok mi ruke izdajnički drhte, pamtim tvoj miris, prepoznatljiv i izazovan, njegovan i pustolovan, miris koji me tako često nosio k tebi, u ljepotu plavetnila tvojih očiju i slast usana boje i okusa svježih jagoda.
Napola skrivečki, krajičkom oka, naoko nezainteresiran, promatram igru svjetlosti mjeseca i lelujavog dima na tvom milom licu i sjećanja mi se vrate, podmuklo, neželjeno, nevoljko, sa strahom i ledenim dahom. Ti si zaborav, vapim u sebi nemušto, nemoćno, gorko. Neću, ne želim se vratiti u naše vrijeme, u toplinu tvog daha, u slast tvog tijela. Idi od mene, nemam za tebe mjesta u srcu, nemam ni praznine da ju popuniš, sve si odnijela nestajući one noći. I tada….prepoznaješ me. Oči ti se šire u radosti, ustaješ i sjedaš do mene. Grliš me. Jako. Dugo. Ispituješ me pogledom, bez riječi. Ti nestaješ u meni, ja nestajem u tebi.
Priča se nastavlja, tamo gdje je nekoć stala. Skidaš se, skidam te. Ne postoji okolina, samo mjesec, fontana, stare platane, ti i ja.
Ljubimo se kao prvi puta, nudiš dojke mojim gladnim ustima kao da nećemo dočekati jutro. Spuštaš se lagano niz moje noge, u polutami, klečiš na mekoj ugaženoj travi, vežeš zamišljenim lisicama ruke na leđima i govoriš tihim, prigušenim glasom ja sam tvoja pička i robinja, ostavljaš otvorena usta, moleći me šaptom jebi me u usta nedostojna tvog kurca.
Ne osvrćem se oko sebe, ne tražim u tami nepozvane goste dok se ritmički zabijam u tebe.
Lišće starih platana zapisuje još jednu ljubav kraj fontane, šapat iza uha, usne na vratu, trag zubi na bradavicama, bradu među nogama, noge u zraku, još jedna znojna tijela, još jedne tihe jecaje strasti u noći stvorenoj za ljubavnike i buntovnike.
I dok crkvena zvona iz daljine navješćuju novi dan, još mamuran od sinoćnje boce jaegera, preglasne glazbe i ustajalog, gorkog mirisa duhana, sjedam na rub kreveta, nesiguran, umoran i dezorjentiran, bolna spoznaja me ošine u epicentar buđenja, stvarnost me presavije u struku, shvaćam da si mi došla u san, po tko zna koji puta, ispred fontane u noći punog mjeseca.
Dok se pokušavam prisjetiti čije je ovo usnulo, nedužno i nepoznato žensko tijelo provelo noć u mom krevetu, ostaju mi, kao i uvijek, kada se pojaviš u mojoj pijanoj besvijesti, trajno zabilježene u sjećanju tvoje riječi zadnje noći našeg postojanja:
Ne voli me, šapnula si mi tada kroz suze, nisam ja tvoja, nisam za vječnost, nisam za štafelaj duginih boja, bocu vina i miris tvojih gradela, nisam za ljuljačku na trijemu i psa pod nogama.
Ne bih te prepoznao, ne bih te možda ni zapazio da nije bilo bljeska tvog upaljača i kratke svjetlosti koja me podsjeti na tvoje oči, davno spremljene u dubinu lakome prošlosti. Struja dalekih, razorenih sjećanja i iznevjerenih obećanja se pokrenu istog trena, uspomene ožive sadašnjost, prošlost nestane s plamičkom u tami kao u jeftinoj melodrami.
Ne, nisam se prevario, nisam se ni na tren upitao da li me oči varaju, ja sam naprosto znao da si ti. Da jesi i da postojiš.
Zatvaram oči, dok mi ruke izdajnički drhte, pamtim tvoj miris, prepoznatljiv i izazovan, njegovan i pustolovan, miris koji me tako često nosio k tebi, u ljepotu plavetnila tvojih očiju i slast usana boje i okusa svježih jagoda.
Napola skrivečki, krajičkom oka, naoko nezainteresiran, promatram igru svjetlosti mjeseca i lelujavog dima na tvom milom licu i sjećanja mi se vrate, podmuklo, neželjeno, nevoljko, sa strahom i ledenim dahom. Ti si zaborav, vapim u sebi nemušto, nemoćno, gorko. Neću, ne želim se vratiti u naše vrijeme, u toplinu tvog daha, u slast tvog tijela. Idi od mene, nemam za tebe mjesta u srcu, nemam ni praznine da ju popuniš, sve si odnijela nestajući one noći. I tada….prepoznaješ me. Oči ti se šire u radosti, ustaješ i sjedaš do mene. Grliš me. Jako. Dugo. Ispituješ me pogledom, bez riječi. Ti nestaješ u meni, ja nestajem u tebi.
Priča se nastavlja, tamo gdje je nekoć stala. Skidaš se, skidam te. Ne postoji okolina, samo mjesec, fontana, stare platane, ti i ja.
Ljubimo se kao prvi puta, nudiš dojke mojim gladnim ustima kao da nećemo dočekati jutro. Spuštaš se lagano niz moje noge, u polutami, klečiš na mekoj ugaženoj travi, vežeš zamišljenim lisicama ruke na leđima i govoriš tihim, prigušenim glasom ja sam tvoja pička i robinja, ostavljaš otvorena usta, moleći me šaptom jebi me u usta nedostojna tvog kurca.
Ne osvrćem se oko sebe, ne tražim u tami nepozvane goste dok se ritmički zabijam u tebe.
Lišće starih platana zapisuje još jednu ljubav kraj fontane, šapat iza uha, usne na vratu, trag zubi na bradavicama, bradu među nogama, noge u zraku, još jedna znojna tijela, još jedne tihe jecaje strasti u noći stvorenoj za ljubavnike i buntovnike.
I dok crkvena zvona iz daljine navješćuju novi dan, još mamuran od sinoćnje boce jaegera, preglasne glazbe i ustajalog, gorkog mirisa duhana, sjedam na rub kreveta, nesiguran, umoran i dezorjentiran, bolna spoznaja me ošine u epicentar buđenja, stvarnost me presavije u struku, shvaćam da si mi došla u san, po tko zna koji puta, ispred fontane u noći punog mjeseca.
Dok se pokušavam prisjetiti čije je ovo usnulo, nedužno i nepoznato žensko tijelo provelo noć u mom krevetu, ostaju mi, kao i uvijek, kada se pojaviš u mojoj pijanoj besvijesti, trajno zabilježene u sjećanju tvoje riječi zadnje noći našeg postojanja:
Ne voli me, šapnula si mi tada kroz suze, nisam ja tvoja, nisam za vječnost, nisam za štafelaj duginih boja, bocu vina i miris tvojih gradela, nisam za ljuljačku na trijemu i psa pod nogama.
lako zapaljiv...
- judolino
- Swine Who Must Be Obeyed
- Posts: 6223
- Joined: 25 Sep 2011, 09:03
- caramba
- Posts: 129
- Joined: 07 Dec 2016, 07:18
E fulo si s tom. Niti se zna početak niti kraja nema.
ali ovo:
Svaka čast majstore, prava sf haiku proza.
Ovo štedi vrijeme, papir i mastilo. A i kraj je odmah razvidan.
Jebote, danima razmišljam o tome. Zamislio sam sve vrste marsovskog oružja kojim je taj Marsovac to mogao učinit, kako je uopće došlo do toga da se susretnu, gdje se moglo dogoditi, sve razloge koji su mogući a da su mi pali na pamet zašto je taj Marsovac to učinio itd. itd.
'Bemti sve pisce ovog svijeta i posakrivene detalje u natruhama, torturu zapletom i raspletom gordijskih čvorova njihovih predoumišljaja...ne daju da malo mućneš glavom a da bi saznao kraj još moraš cijeli naramak papira pročitati.
Zato što onaj dnevničar sad nana vječno.
ali ovo:
Svaka čast majstore, prava sf haiku proza.
Ovo štedi vrijeme, papir i mastilo. A i kraj je odmah razvidan.
Jebote, danima razmišljam o tome. Zamislio sam sve vrste marsovskog oružja kojim je taj Marsovac to mogao učinit, kako je uopće došlo do toga da se susretnu, gdje se moglo dogoditi, sve razloge koji su mogući a da su mi pali na pamet zašto je taj Marsovac to učinio itd. itd.
'Bemti sve pisce ovog svijeta i posakrivene detalje u natruhama, torturu zapletom i raspletom gordijskih čvorova njihovih predoumišljaja...ne daju da malo mućneš glavom a da bi saznao kraj još moraš cijeli naramak papira pročitati.
Je? Pa da.
Zato što onaj dnevničar sad nana vječno.
- Euklid
- old school
- Posts: 15047
- Joined: 04 Jun 2012, 18:13
- Location: una ballata del mare salato
nakon ovog sam prestao s čitanjemK@rlo wrote: ↑13 Jan 2017, 18:17Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.
Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim, a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno, kako to šokci inače čine...
ne znam kako sam i dovle izdržao...
'if you fall, i'll be there' (floor)
- superkrkan
- nataknjivać i mislijoc
- Posts: 514
- Joined: 15 Dec 2016, 00:31
men se ćini da karlo u zanje vrime nije ništa nataknijo