Vazda su im likovi gladni. Nerijetko i pisci. I stalno opisuju sav taj čemer povezan s kroničnim manjkom hrane. Vidiš, brate, da je im je glad ukorijenjena. Teško mi to. Ubija. Ono, u kosti ulazi, pogotovo kad je jasno ko pekmez da znaju o čemu pišu.
Gladni su i pričama za djecu, majkeimgaspalim. Bogamu ja i danas plačem kad se sjetim Bobilja i Druškana, a to su mi podmetnuli u čitanci za neki 3. il 4. razred osnovne. Ajme, koje su to traume bile, to je bilo vrijeme kad su nam učiteljice još provjeravale čitanje pred razredom...prozvala drugarica učiteljica mene-ja čitam i susprežem suze. Došla do onog dijela kad piše o tom kako Bobilj šutke odbija i isprošenu hranu kad mu kažu da ostavi Druškana...i potop. Ma da samo potop-jecam, grcam, mucam, tresem se od plača pred cijelim razredom.
Mah, evo i sad suza suzu stiže. Pa kako ima nisu dali hraneeee, stari Bobilj...i mali ćuko...
Al nije im to jedino oružje u dočaravanju bijede, redovito te zaskoče i s hladnoćom.
Lupaju drito u osnovne životne potrebe, nema u njizi kompromisa.
Ne znam, evo npr. Francuzi su mi nekako ljepše gladni. Njihova je glad, recimo to tako, više-želučana, nije toliko...sveobuhvatna. Osim onih naturalista, bokte, oni su čemerni skoro ko Rusi. A nije to lako.
Sve u svemu, ne volem glad. Obezvređuje ljudskost bez ikakvog kompromisa.
Poučci:
Niko nije tako (dobro) gladan ko Rus. Nikom nije hladno ko Rusu.
Tuga (u čitatelja) rađa dobru književnost (u njegovim očima). (I, u mom slučaju, potrebu da se ne predozira tom ljepotom.)
Pobrojat ih iz tog doba, a ne spomenuti bar recimo Marinu Cvetajevu...ts, ts, ts.
