svoj generalni stav sam napisala, u nekoliko postova, na onoj drugoj temi.
probala bi sada napisati odakle taj moj stav jer potjecem iz okruzenja gdje je sasvim normalno udariti dijete po prstima ili po guzi.
znam da sam ulozila puno energije, truda i recenica objasnjavajuci svima njima koji su neposredno ukljuceni u zivot, pa time i odgoj ili bivanje s mojim djetetom, i koliko mi je trebalo da preloim onaj "da, danas je sve zlostavljanje, djeci se nista ne moze, zato su takvi...."
ne radi se o zlostavljanju, radi se o katastrofalno losoj odgojnoj mjeri koja nista pozitivnog nije donjela. dugorocno. radi se o nemocnosti i slabosti odrasle osobe i o njenom neznanju.
radi se o napadu na djetetov integritet.
jedan period zivota bila sam aktivno ukljucena i u samu "kampanju" pokusavajuci pribliziti odraslima (da ne pisem buducim ili sadasnjim roditeljima, bakama i didama i da ne nabrajam sve skupine ljudi) koliko je "da po guzi" los da.
ne mogu reci da sam dobijala puno previse po guzi ili, kao starija, samara, ali kad sam postala svjesna sebe i okoline uvidjela sam totalnu nemoc osobe koja me u tom trenu udara. izgubljenost. i znam da sam ju ja dovela do tog stanja. nisam trebala. no nije ni ona trebala dovesti mene.
no odrasla sam u osobu koja inace ne podnosi nasilje i uvijek ce izabrat "zastupati" slabiju stranu.
u ovom slucaju, to su djeca.
nisam nikada udarila dijete, no jesam viknula.
znam da sam puno puta bila na rubu da ekspolodiram, narocito kada bi se poklopili neispavanost i nervoza, no uvijek sam se maknula.
no zato sam znala izderati se u trenutku ocaja. i znam da sam tada ja bila nemocna. da sam tada ja bila bad guy, znam da sam se iste sekunde osjecala lose i znala da sam losu stvar napravila. bilo je to jedno "nasljedje" jer se i doma lako ekspolodiralo i svake rasprave su nam bile zustre. i danas. ne daj boze da krenemo o politici
tu nisu ruzne rijeci, tu je ton i energija. los.
uglavnom, nakon takvog ekseca uvijek bi, kad bi se obje smirile, uzela malu u krilo i s njom pricala i ponavljala joj da to sto sam napravila nisam smjela, da nisam smjela vikati na nju, da to nije njena greska i krivica vec iskljucivo moja, da ju volim, samo sam ponekad ljuta i umorna i ucinim losu stvar. uz dodatak da se i ona smije osjecati u ljuto i tuzno i povrjedjeno (nakon sto bi raspravili kako se ona u tom trenu osjecala) i da je svaka emocija normalna i da ju moze i treba verbalizirati.
uzasno sam se bojala da joj ne ostane osjecaj krivice kojeg sam ja nosila pola zivota. ako ne i vise.
puno toga iz djetinjstva sam "osvjestila" tek kada sam postala roditelj.
shvatila sam da me se uvijek pokusavalo staviti u neki kalup i ne uvidjeti ko sam i sto sam ja. pa sam se bunila. pokusavala da me se vidi, onakva kakva sam. inatila se, samo da ne budem ono sto se od mene zeli da budem. da bi me se culo i vidjelo.
skuzila sam da je i negativna paznja paznja i ako postoji postoji jer nedostaje potrebne paznje. osjecaja da se dijete vidi. ne sta radi vec ono sto je.
prvi tjedan nakon sto smo dosli iz bolnice dosao je svekar u goste. skup sa svekrvom. i poceo price o nereagiranju na djetetov plac. da se nema sta skakati, da se dijete pusti da place xy minuta, ako ne prestane, da ga se vodi doktoru jer je bolesno
.
ja sam bila "prva" mama od svih prijateljica i poznanica, od cijele rodbinske moje generacije, nisam imala blagog pojma o icemu. i dok je on meni pricao, mala se probudila i pocela plakati. on me primio za ruku i ponavljao o nereagiranju na plac. tih par sekundi, pola minute, ja sam umirala. u zivotu se nisam osjecala tako tesko, tuzno, mrtvo...nesto se u meni lomilo, drapalo, vristalo. istrgla sam ruku i uzela malu u narucje.
tog trena sjetila sam se svojih rijeci kad se mala rodila koje sam muzu rekla "kroz prozor": savrsena je.
i bila je. kao sto je svako dijete kad se rodi. prije nasih modifikacija i popravaka.
tog trena odlucila sam da jedino sto cu slusati je nju. i moj unutarnji filing.
onog trenutka kad osjetim u sebi da cinim nesto lose, znaci da to i cinim. kad posumnjam i kad se zapitam, znaci da sam na krivom putu.
nije se radilo o mojoj nemogucnosti uzimanja nje u narucje dok place jer sam na wcu, imam drugo dijete, oblacim se da bi mogla obuci nju...vec cista dresura: e nece biti kako ti kazes vec kako ja kazem "jer sam ti ja mama."
u zivotu nisam koristila frazu "zato jer tako ja kazem" ili "poslusaj me jer sam ti ja mama". osim u zajebanciji kad se smijemo i salimo i namjerno koristim tu frazu. uvijek je bilo tisucu zasto i tisucu zato objasnjenja. nikad jer ja tako kazem. ali naucila sam reci da JA nesto zelim ili ne zelim kao sto sam naucila nju.
bas kao sto ju nikad nisam opalila po guzi osim ako bi svirala bubnjeve po malim slatim guzovima popracen zvukovima poljubaca. smijesno je sto danas ona mene zajebava i veli kako sam ju tukla po guzi. i onda se nasmije i kaze nastavak "dok si me skakaljala."
sta sam htjela svime ovim reci...udarac boli. no ne fizicki, fizicku bol zaboravis. neke druge stvari ne zaboravis. neke ne osvjestis. udarac je pokusaj modificiranja zice kljestima jer se samo tako moze oblikovati onako kako nama pase. iako ta zica nije namjenjena da bude u takvom obliku. kljestima radimo male pukotine. na njima ce se kasnije stvoriti hrdja.
potrebno je puno truda i strpljenja. jebeno puno. i onako kako sada odem u sobu kad osjetim da me obuzima i preuzima ljutnja ili bijes, tako i onaj koji pozeli dici ruku treba otici u sobu i izlemati jastuk.
bas zato sto roditelje dozivljavamo kao bogove u trenutku kada nas tuku mi se pitamo sta ne valjamo. zasto nas ne vole. sta smo i gdje smo pogrijesili. i ucinit cemo sve da nas vole jer ih bezuvjetno volimo. da budemo sve sto oni zele, pa makar i na stetu onog da budemo sve sto zelimo jer na to imamo pravo. rodjenjem. svakim udarcem dijete gubi dio svog iskonskog ja. i sve je dalje od onog savrsenog djeteta kojeg smo u rodilistu drzali u narucju.
skuzajte
nisam jos popila kavu
Nije mi nitko govorio, nije me nitko naučio, samo sam smatrala pogrešnim neke stvari koje sam činila. Stavljala sam se u poziciju druge strane i užasno se osjećala. Pa sam umjesto onog što sam kopirala počela koristiti mozak i razmišljati, a pritom sam pokušavala doći do neke biti jer mi doslovnost nije imala smisla. Recimo, nije bila stvar u tome što ja nisam smjela učiti engleski pa da sad tjeram djecu na engleski, već je problem u tome što nisam smjela baviti se nečim čime sam ja željela. 
ali, shvaćam da su ti teže padale te druge kazne.
kako si ne možeš dočarati bol, ako je uspoređuješ s boli uzrokovanom drugačijom vrstom kazne?
