Jučer sam, valjda prvi put u životu

slušala sebe dok govorim, tj. kako govorim. Nisam se snimala, pa preslušavala, već sam se baš slušala i postala svjesna kako, vjerojatno, zvučim ljudima sa strane.
I sramota me
Možda se ne bi reklo na prvu, al jesam relativno obrazovana, relativno informirana i znam što mislim

Mađutim, kad izlažem to se ne bi dalo zaključiti -
čujem se ko seljo beljo, ko Bare, ko navijač Dinama...

Poštapalice koje su počele kao zajebancija zadržale su se u normalnom govoru (npr. dakleM, znam da nije dakleM, počela sam korisititi u zafrkanciji, sad trebam koncentraciju da ne koristim tu poštapalicu), sitne psovke također, neki zvuk poluzavijanja
eee, onooo, eee 
i gestakulacija (mahnito mahanje)
Srećom, u situacijama kad trebam bit pristojna i jasna - jesam pristojna i jasna

znači, u poslovnom okruženju i u razgovoru sa službenim ili nepoznatim osobama.
U opuštenom okruženju, ispoljava se moja ograničena i neartikulirana verzija.
Pitanje je - kako zauzdati seljanku u meni?
Slobodno podijelite osobna iskustva - kako ste vi riješili taj problem
Napišite mišljenje o ljudima koji sklapaju ekstra jednostavne i/ili nedovršive rečenice...
Udijelite savjet
