Kultura ljeti, u Zagrebu i drugdje

[Stitch]

Dok gradovi diljem Europe ljeti vrve kulturnim događajima, od uličnih festivala do velikih open-air izvedbi, čini mi se da Hrvatska, uz iznimke poput Dubrovačkih ljetnih igara, Pulskoga filmskog festivala ili Motovuna, zapravo stagnira. Zagreb se u lipnju ili srpnju isprazni, a onima koji ostaju - pa i sve većem broju turista! - MSU, Klovićevi dvori i lokalne galerije nude izložbe i postave koji se teško mogu nazvati udarnima, reprezentativnima.

Pitam se također koliko su naši ljetni festivali zaista kulturni (u smislu kazališta, filma, likovnih izložbi, književnosti), a koliko su samo prilike za turizam, partijanere i mjesni PR. Gdje se uopće može vidjeti ozbiljna kultura u Hrvatskoj ljeti, osim na nekoliko razvikanih lokacija? I što bi se moglo (ili trebalo) raditi bolje?

[Stitch]

I još nešto - ribarske večeri i slične manifestacije (klapske večeri, fešte, sajmovi starih zanata...) nisu kultura u strogom smislu riječi. To su hibridi između lokalne tradicije (glazba, hrana, običaji itd. katkad su autentično sačuvani, ali češće su stilizirani) i turističke ekonomije prilagođene očekivanjima gostiju. Osnova je ustvari dobra ako kulturu promatramo dovoljno široko - kao sve oblike izražavanja, običaja, znanja i vještina koje zajednica prenosi s koljena na koljeno - ali kako su te priredbe istodobno krajnje komercijalizirane i unificirane, čime gube izvornost, s pravom se možemo pitati je li posrijedi konformizam kojemu je cilj zarada, a ne čuvanje baštine.

[Pastir]

Turisti u Zagrebu mogu prošetati Gornjim gradom, posjetiti Muzej prekinutih veza ili Muzej iluzija, uživati u ljetnim terasama na Tkalči, Strossu i Zrinjevcu, naletjeti na pokoji besplatan koncert u sklopu „Ljeta na Štrosu“ ili „Zagrebačkog kulturnog ljeta“, posjetiti Tehnički muzej, MSU, Klovićeve dvore i slične institucije ili upustiti se u „urban hiking“ — od Mirogoja do Medvednice. No, riječ je o mikrodoživljajima, raspršenima po gradu, bez stvarne narativne poveznice ili osjećaja da se događa nešto cjelovito. Zagreb ljeti ne pulsira kao Beč, ne šokira kao Berlin, ne vibrira kao Barcelona — ali ne mora ni to. On može (i trebao bi) ponuditi drukčiji model: gradski odmor s mjerom, za ljude koji žele više od mora i koktela.

Nažalost, zasad to nije strateški ni kulturno definirano. Programi se događaju „po inerciji“, često bez koordinacije. Nema jakog festivala koji bi definirao ljeto u Zagrebu. Nema ni brenda. A ima potencijala.

[Pastir]

I još nešto - ribarske večeri i slične manifestacije (klapske večeri, fešte, sajmovi starih zanata...) nisu kultura u strogom smislu riječi. To su hibridi između lokalne tradicije (glazba, hrana, običaji itd. katkad su autentično sačuvani, ali češće su stilizirani) i turističke ekonomije prilagođene očekivanjima gostiju. Osnova je ustvari dobra ako kulturu promatramo dovoljno široko - kao sve oblike izražavanja, običaja, znanja i vještina koje zajednica prenosi s koljena na koljeno - ali kako su te priredbe istodobno krajnje komercijalizirane i unificirane, čime gube izvornost, s pravom se možemo pitati je li posrijedi konformizam kojemu je cilj zarada, a ne čuvanje baštine.

Diraš u samu srž rasprave o tome što kultura jest kad se spusti s razine institucija na svakodnevicu. Ribarske večeri odr(a)žavaju lokalni identitet (barem na razini nostalgije), potiču zajedništvo (mještana i turista), čuvaju neke elemente tradicije itd. Ali su i turistički konformizam jer služe očekivanjima tržišta, a ne iskonskoj potrebi zajednice da nešto prenese ili proživi. Održavaju se „po špranci“ — s istim sadržajem na više lokacija („more, riba i klapa“, bez puno dubine), a izvođači su profesionalci sa „setlistom“, ne lokalni pjevači koji pjevaju spontano, za dušu.

[Stitch]

Programi se događaju „po inerciji“, često bez koordinacije. Nema jakog festivala koji bi definirao ljeto u Zagrebu.

Da. Postoji doduše INmusic, ali to je trodnevni festival. Prekratko traje da bi se mogao nazvati ljetnim glazbenim vrhuncem premda je ideja načelno izvrsna.

[Pastir]

Apsolutno. Zagreb ljeti nije pust, ali kulturna ponuda je skromna i pretežno fokusirana na zabavu i turiste, a manje na umjetnički sadržaj koji bi privukao i domaću publiku. Postoje „džepovi“ zanimljivih događanja, ali oni su više iznimka nego pravilo. Grad u tom razdoblju više živi na terasama i u parkovima nego u kazalištima i dvoranama — što može biti i prednost, ako se smisleno iskoristi.

Ljubljana, uz manje resurse, nudi impresivan Ljubljana Festival, s klasičnom glazbom, baletom i operom, kao i žive ulice pune performera i spontanih događanja. Beč ljeti možda ima najbogatiji program — sve je otvoreno, koncertne dvorane nude solističke koncerte poznatih glazbenika, muzeji vrve, a „Film Festival na Rathausplatzu“ spaja klasičnu glazbu i gurmansku ponudu na glavnom trgu. Krakov isto nije loš, postoje kazališni festivali, koncerti, jazz na otvorenom, puno ulične umjetnosti.

A Zagreb? Kazališna scena gotovo da ne postoji između srpnja i rujna. Velike izložbe ili kulturni događaji rijetki su ljeti — dok primjerice u Beču Albertina ili MQ tada vrve sadržajima. Turističke manifestacije prečesto su trivijalizirane — više se nudi „šarena razglednica“ nego autentična događanja.

[admin]

Kopirat ću ovo na Turizam, uz manje preinake, jer potencijal nije samo kulturni nego i turistički.

[Pastir]

Ima smisla, ljeto se logično nadovezuje na pojmove kao što su godišnji odmori, putovanja, turizam...

Onda ću tamo, na „turističkoj“ temi, predložiti neka poboljšanja, uzimajući u obzir činjenicu da treba i zaraditi.

[Stitch]

Samo naprijed, živo me zanima kako ćeš to učiniti.

Takozvana visoka kultura rijetko je kad profitabilna. Zato je, uostalom, država i subvencionira (ili sufinancira). Trebalo bi stoga razmišljati dubinski. Mogli bismo recimo povezati Zagreb i Jadran, ali ne tražeći ideje za sezonske kulturne projekte, nego analizirajući duboko ukorijenjene koncepte koji počivaju na povijesnim, društvenim i simboličkim vezama između gradovâ, a koji mogu postati dugoročnim platformama za razmjenu, mobilnost, pa i ekonomsku isplativost.

Kako da to oprimjerim? Rijeka i Zagreb povezani su odavno željezničkom prugom (otvorenom 1873. godine). To je prometna, ali i simbolična veza kontinenta i mora. Ta dva grada u prošlom su stoljeću dijelila mnoge društvene procese - industrijalizaciju, radničke pokrete, studentske i umjetničke inicijative (prvo mi na um pada novi val u glazbi, ali dalo bi se to detaljnije istražiti i proširiti). Zagreb je administrativni, kulturni i sveučilišni centar. Rijeka je buntovna, multikulturna, eksperimentalna; grad u kojem se okupljao glazbeni i kazališni avangardizam, ali i ozbiljna moderna književnost (za Kamova svi valjda znaju). Te silnice treba iskoristiti, ali ne samo ljeti - nego dugoročno, kao svojevrsno pobratimstvo dviju sredina. Isto vrijedi za Pulu, Split, Dubrovnik... Praktično, konkretno hrvatstvo, a ne samo deklarativno.

[Pastir]

Iskoristio sam tvoj tekst da predložim zagrebačko-riječku (ili riječko-zagrebačku) „Ljetnu kulturnu prugu“ — vlak koji bi povezivao ta dva grada na više razina. Pretpostavljam da ne bi poslovao s gubitkom.

[Stitch]

Neka si. No što ćemo ovdje raditi? Da se primarno usredotočimo na Zagreb (i eventualno kontinentalni dio), a manje na obalu?

Sve je toliko isprepleteno da je teško razlučiti gdje kultura prestaje biti kultura i počinje biti nešto drugo. Ili gdje se transformira u čistu suprotnost.

[Pastir]

Nemam ništa protiv. Pogotovo jer Zagreb kao da zaboravlja da turisti ne dolaze samo gledati — nego i doživjeti. Ljeto bi trebalo biti vrhunac kulturne ponude, a ne stanka. Dok drugi gradovi kulturni kapital pretvaraju u turistički doživljaj, Zagreb se zadovoljava šarenim magnetima i praznim trgovima.

Grad nudi niz simpatičnih sadržaja — besplatne ture, muzeje koji ljeti rade dulje (Muzej prekinutih veza, Muzej iluzija), manifestacije poput Ljetne pozornice Tuškanac, koncerata na Zrinjevcu, uličnih zabavljača i večernjih događanja oko Gornjeg grada. Tu su i „Dvorci i legende“, projekt Turističke zajednice, pa „Art Park“, „Cest is d'Best“ i slično. No sve je to razmjerno fragmentirano i često više prilagođeno fotografiranju nego razumijevanju grada. Nedostaje veća sinergija između ustanova, muzeji često nemaju zajedničku strategiju, a kazališta većinom miruju. Vizualna kultura je razasuta — nema jakog epicentra, izložbe su rijetke, a moderni sadržaji (dizajn, film, eksperimentalna scena) preživljavaju na marginama.

[Stitch]

Ispada da će vrhunac ovogodišnje ljetne ponude u Zagrebu biti Thompsonov koncert na Hipodromu. Barem sudeći po medijskoj i političkoj halabuci.