Bara huda » wrote:
Mozda i bi da shvacam o cemu se uopce radi. Prica. Trkelja, sta vec.
Ovako...
Cini mi se da si vec objasnjavao zato si djevac ali sam ja to zaboravila.
Cemu se nije za cuditi, obzirom na obzire.
Pa ono...ako nije problem...elaboriraj malo.
U jednoj recenici, ako moze .
Otprilike...djevac sam zato jer...............
Nije moguće da misliš da postoji tako neki jedinstveni, jezgroviti odgovor na to pitanje.
Okvirno rečeno, razloga ima mnogo i mijenjali su se kroz vrijeme; dodavali se i brisali s hrpe.
Ako probam apstrahirat ipak neku najuočljiviju crtu, mogao bih reći da je to zbog mistifikacije i moralizacije samog tog, jel, čina.
Detaljnije bih tu misao mogao izraziti na sljedeći način: ne samo da nisam nikad 'upoznao' neku curu/ženu za koju bih osjećao, ili smatrao mogućim da bih osjetio, nešto dovoljno.... intenzivno (?) koliko sam zamišljao da je 'potrebno' za takav jedan odnos, a da istovremeno čvrsto vjerujem da bi ona osjećala ili mogla osjećati nešto recipročno u tom smislu - nego sam relativno rano došao do zaključka da takva ni ne postoji, pa se nisam ni 'trudio' oko nalaženja potencijalne gospođice Takve. (Ovo zadnje je nešto u stilu Woodyja Allena i njegovog 'ne bih bio član kluba koji bi mene htio za člana' - znači, misao da čak i da miss Special postoji, što je već prilično teško zamisliti s obzirom na moj perfekcionizam, još teže je zamisliti da bi toj miss Special JA mogao biti imalo interesantan, a kamoli da bi me mogla doživjeti kao mr. Posebnog).
U svemu tome je poprilično bitna moja samopercepcija, tj. način na koji doživljavam svoju (ne)poželjnost, a i činjenica da sam zalutao u ovo seksualno permisivno stoljeće u kojem se na odstupanje od djevičanstva tj. doživotne monogamije gleda prilično ravnodušno... do te mjere da danas čak i cure osjećaju socijalni pritisak ako su djevice s više od 20 godina - iako, možda je to i u prošlosti bila čisto pragmatična stvar

a ne nešto romantično kao što sam ja izgleda zamišljao... uživljavajući se u kojekakve romane, ili još gore, bajke.
Ukratko, stvarno malo podsjećam na onog Tužnog dječaka s foruma.hr. Jebiga.
U međuvremenu sam razmišljao i o mogućnosti da se radi o nečemu tipa, poremećaja u lučenju dopamina i serotonina, uglavno te neke kemije mozga. No, ne da mi se to čak ni provjeriti...
Enivej, brijem da se nije teško smijati nekom drugom. Aj ti meni reci, jesi li udana/imaš 'nekog'?

Da vidim koliko je tebi jednostavno 'objasniti' razloge činjenja tj. nečinjenja nečega...