Moja priča o putovanjima je malko različita od drugih.
Već kao dijete sam obožavao putovanja. Naravno, kako sam odrastao u prosječnoj radničkoj obitelji u socijalističkoj Jugoslaviji, prilike za putovanja su bila samo unutar tadašnje države.
Putovalo se na more, u planine, s roditeljima ili obitelji. Autom, autobusom, vlakom, brodom.
I dok je sestra cijeli put prospavala, ja sam od najranijeg jutra do kasno uvečer svijet gledao radoznalim očima. Tad su me fascinirali vlakovi i brodovi.
Tjekom studija nije bilo prilike za putovanja, jer je bio rat u HR.
Nakon rata počele su putešestvije, prvo u okolne zemlje. Nikad preko agencije, uvijek samostalna organizacija.
Prvo veliko putovanje avionom bilo je.... Naravno, London.
Uredala u još neka manja putovanja, ali uvijek u društvu. Nije bilo niskotarifnih prijevoznika, karte su bile skupe, pa se nije moglo baš previše putovati.
Također, uvijek su bili neki razlozi, uglavnom je razlog bio jer netko iz društva nije mogao ići.
Pošto sam radio u relativno dobroj firmi, bilo je i poslovnih putovanja. Jedno od najboljih: kongres u LA i onda road trip po Kaliforniji.
Moje prvo potpuno samostalno putovanje ustvari nije bilo putovanje, nego preseljenje u USA.
Ako Riona misli da je problem otići na drugi kraj svijeta u nepoznati grad i gdje te nitko ne dočeka, probajte zamisliti kako izgleda svesti svu svoju imovinu na nekih 30-40 kg i preko Atlantika otići u potpuno stranu državu, gdje te nitko ne dočeka, samo znaš gdje moraš otići na novi posao.
I još tamo radiš za šeficu od koje nemaš ama baš nikakve pomoći oko svojeg preseljenja, sam moraš srediti sve papire iznajmit stan, opremit ga i tako dalje...
Nažalost, USA avantura je radi šefice gadure trajala samo 3 mjeseca, te nakon 3 mjeseca - ajmo jovo nanovo, opet svesti svu imovinu na 40 kg i opet preko Atlantika.
Nakon ove avanture bilo kakvo samostalno putovanje izgleda kao piece of cake.
Kod mene više nema nekog velikog spremanja, izbrojim koliko čega od garderobe nužno trebam, uzmem mali kofer i trpam što stane. Što ne stane - ne ide. Prtljaga rijetko kad prelazi 10 kg.
Ako nešto zaboravim - pa uvijek ima dućana i sve se danas može kupiti.
Ako kupim vodič za destinaciju - čitam ga na avionu. Ili par dana prije isprintam s interneta sve što se isplati vidjet u dotičnom kraju.
Ako idem na road trip - ili kupim vodič ili isprintam na netu okviran plan puta.
Sa samoćom nemam problema, volim biti sam sa sobom.
Recimo na zadnjem putovanju na Madeiru - bio sam potpuno sam u cijelom hotelu. Mali privatni hotel od 10-tak soba i bio sam samo ja u njemu. Meni je bilo prekrasno.
Što se tiće stila putovanja, ne mogu za sebe reći da sam backpacker, više budget traveller. Ovisno o destinaciji, spavam u jeftinijim hotelima ili hostelima. U zadnje vrijeme izbegavam hostele ako je moguće, jer mi polako postaje problem popet se na gornji krevet...
Godine me stižu.
Hrana mi nije bitna, pa isto ovisno o destinaciji, nekad restorani, nekad na ulici, a nekad kruh i sir i salama (recimo na Islandu). Ponekad si dozvolim i male užitke, pa sam recimo u Sevilli otišao u najskuplji hotel na čaj. 6 EUR je koštao.
Jedna stvar o čem ne razmišljam na putovanju je da bi mi se nešto loše moglo dogoditi. Ako razmišljaš pozitivno i imaš pozitivan stav, nekako je veća vjerojatnost da će stvari biti pozitivne.
Imao sam par negativnih iskustava, ali na kraju se sve završilo pozitivno.
Recimo zadnje iskustvo na Azorima. Zadnji dan me počela zezati jedna guma na autu. I još navečer, dan prije nego sam trebao ići na aerodorm, bila je dosta prazna, ali sam bio lijen otići na pumpu. I dođem ja ujutro oko 4 do auta, da krenem do aerodroma, a guma skoro prazna. Čisto malo zraka u njoj. Noć, bez svijetla. Tko će u mraku mijenjat gumu, a i nikad to nisam radio. Ok, odlučih sjesti u auto i vidjet kako će ići. Nekako se dočepao benzinske, u gumi tlak 0,7 bar. Napumpao je, i brže bolje do aerodroma, da se ne isprazni.
Drugo loše iskustvo se dogodilo u Briselu.
Šećem gradom, a do mene dođu neka dva zgodna mlada tipa, pitat me za vatru. Počnu nešto skakutat oko mene. Ja sam imao kargo hlače i novčanik sa svim dokumentima i lovom u džepu na nogi (sa strane). I oni tako nešto skakuću oko mene. Imam neku čudnu naviku da kad kod netko dođe u bliski kontakt sa mnom, provjeriti nakon toga jel novčanik na mjestu. Tako je bilo i ovaj put. Ja probam - a novčanika nema.
Jedan od tipova mi je još bio na dohvat ruke, i ja ga istinktivno zrgabih za vrat i počeh se derati na njega - vrati mi moj novčanik. I tip mi vrati novčanik!
Neki od vas koji me poznaju znaju da nisam baš velik, i nisam baš neki snagator. Čak štoviše, uopće se ne znam tući. Valjda je tip reagirao na zapovjedan način u glasu. haha... Naravno, tek kasnije sam razmišljao kako se to sve moglo loše završiti.
Eto, toliko od mene.
a ima i takvih kojima se ne putuje više 
) tako da bih skoro mogla i na kakvo solo putovanje. 
