Mi smo imali samo zaštitu za utičnice. I ne sjećam se da bi bilo koja lupila glavom u bilo koji rub.
Nekako su se znale same čuvati.
Ovo je samo moja teorija, zašto:
Možda zato što su obje puzale. Prvo zato što su upoznale cijeli stan, a time i opasnosti, prije hodanja, a i zato što su puzanjem došle do željenog cilja te nisu forsirale hodanje. Moje su dosta kasno prohodale (prva s 14, a druga s 12 mjeseci), a kada su prohodale, hodale su.
Samo me nemojte sada napasti da sam ja kriva što su kasnije prohodale i da sam ih trebala poticati.
Posude su inače oduvijek jako privlačne igračke. Ja sam kao trogodišnje dijete, dok je mama vesila oprani veš na gornjem balkonu, izvadila svu posudu iz donjeg ormara, donesla ju na donji balkon te svu posudu pobacala na vrt. Kaže mama da joj je bilo čudno što svi ljudi koji idu na misu pogledavaju prema kući i smiju se.
Ja sam svojim curama dala jedan ormar u kuhinji koji je "dozvoljen". Unutra sam stavila plastične posude, raznoraznu plastičnu ambalažu od npr. sladoleda, kupila sam nešto pribora za kuhanje (kuhaće, šeflje, cjedila) u Ofertisimi i to je bila njihova kuhinja. Još smo od kartonske kutije napravili štednjak sa svim detajlima. I da vidiš veselja.
Za ostale ormare sam rekla da ne smiju i da divno čudo, slušale su.