(Ne)vjernost

[ombia]

Razumijem što ombia želi reć. Nitko ne kaže da je lijepo kad ti netko kaže da te ne voli i da ima druge, ali meni je ta opcija isto prihvatljivija jer nudi kraću agoniju.
Napraviš rez, odboluješ i ideš dalje.

U slučaju gdje on laže da je vjeran i da voli, samo se odugovlači mučenje. Jer pretpostavljam da u takvim situacijama naslućujemo makar malo njegovu nevjeru.
I onda stalno ispitkuješ, glumiš detektiva, bivaš ljubomornom, a ne prekidaš vezu jer uvijek onaj tračak nade govori: a šta ako sam samo paranoična, šta ako me stvarno voli, šta ako se sjebem bezveze, i tako unedogled

Ma užas. Pa spasiš se kad saznaš da te vara. Ono, freedom

E da. I ne pisem teorecki.

[Emericzy]

Na koncu, raspad jedne takve zajednice može ujedno značiti i početak neke nove zajednice. Ljudi se rastaju i ulaze u nove veze, brakove. To gledano s praktične strane, ako je baš do osnovne ćelije društva.

Da, svakako. Samo, kad pola sebe uložiš u zajednicu, onda baš i ne možeš hladnokrvno promatrati kako se to u što si ulagao raspada, kako se rastaješ i kako ulaziš u nove veze i brakove. Nije to loš film, pa si misliš, jebeš dva sata i par kuna; sutra ću pogledati nešto bolje.

[Beau]

E da. I ne pisem teorecki.

Neither do I

[ombia]

Neither do I

Da. Znam.
Zapravo je ono bio potpis pod tvoj post.

Sto se rastava tice, cesto citam tamo, najlakse se rastati? Ma je li? To sve pisu valjda oni koji su to ucinili pet puta do sada pa ono, najlakse.
Ne, najlakse se pustiti inerciji.
Rastava nije laka niti je uvijek pametna ali nekad je jedini zdravi izbor u datom trenutku.

[Emericzy]

Pa spasiš se kad saznaš da te vara. Ono, freedom

Ma drek se spasiš. Gle što Perzefona kaže. Recimo, voliš čovjeka. Onako, baš jakojako. I onda saznaš da te vara. Tebi je to neprihvatljivo i grozno se osjećaš. I što onda? Gdje ti je taj vajni freedom? Koji kurac od te slobode imaš? Neće te sloboda spasiti od muke.

[Beau]

Sto se rastava tice, cesto citam tamo, najlakse se rastati? Ma je li? To sve pisu valjda oni koji su to ucinili pet puta do sada pa ono, najlakse.
Ne, najlakse se pustiti inerciji.
Rastava nije laka niti je uvijek pametna ali nekad je jedini zdravi izbor u datom trenutku.

Potpis



Al ovo govorim teorecki.

[Beau]

Ma drek se spasiš. Gle što Perzefona kaže. Recimo, voliš čovjeka. Onako, baš jakojako. I onda saznaš da te vara. Tebi je to neprihvatljivo i grozno se osjećaš. I što onda? Gdje ti je taj vajni freedom? Koji kurac od te slobode imaš? Neće te sloboda spasiti od muke.

Freedom jer napokon znaš kako stvari stoje. Ono, ZNAŠ jebote.
I možeš radit plan.
Patit ćeš, možda i godinama, ali naviknut ćeš se i na patnju.
A i postoji velika šansa da skroz preboliš. Ja jesam

Meni je muka kad slutim i mučim se, a ne znam.

[Perzefona]

Freedom jer napokon znaš kako stvari stoje. Ono, ZNAŠ jebote.

Rekla si da govoriš iz iskustva. Možeš li mi precizno reći, molim te, jako me zanima, što točno ZNAŠ tada?

[Beau]

Rekla si da govoriš iz iskustva. Možeš li mi precizno reći, molim te, jako me zanima, što točno ZNAŠ tada?

Znam da ga ostavljam
Jer sam prije saznanja bila na vagi. Smrdi na prevaru, al nemaš dokaz da je prevara.

[Beau]

Samo da dodam, mene nikad nije bilo strah patnje.
Mislim je, al nije mi to primarni strah u vezi.

Tako da nije problem znati ISTINU.

Strahota je provest godine s nekim u nesigurnosti, nepovjerenju, polusreći, polunesreći, polunečem...

[karambol]

Strahota je provest godine s nekim u nesigurnosti, nepovjerenju, polusreći, polunesreći, polunečem...

Kako to možeš izmjeriti...izvagati...? Mislim, sretan si i zadovoljan, ali ne svo vrijeme i ne istim intenzitetom...a nisi ziher da te taj netko ne voli, vara ili želi otići...?
Onak', na prvu, sve izgleda ok, ali čovjek je nesiguran, nesretan, omamljen...štogod...napadaju ga sumnje i ljubomora...ali ne zna ni sam koji je razlog te polusreće, toga polunečega...?

Druga je situacija kad imaš prijevaru serviranu na tacni i s priznanjem te odlučiš kako je to kraj i ne mislim na to...

[ombia]

Samo da dodam, mene nikad nije bilo strah patnje.
Mislim je, al nije mi to primarni strah u vezi.

Tako da nije problem znati ISTINU.

Strahota je provest godine s nekim u nesigurnosti, nepovjerenju, polusreći, polunesreći, polunečem...

A e. S time da ja nisam sumnjala. Nisam bila nesretna ili nesigurna. Nista od toga. Jednostavno sam saznala. Igrom slucaja.
Nisam sumnjala jer se radilo o jednokratnoj prici, da je bilo duze mislim da bih osjetila.
I drago mi je da jesam. Tocnije, draze nego da nisam.

[nodens]

Mene zanima nešto drugo.


Dakle, saznala si da te 'dragi' vara. E sad, je li to bilo nešto totalno nespojivo s tvojom prethodnom predodžbom tog lika? Je li to nešto što ti se čini 'out of his character'? Ili si i ranije znala da je on sposoban za to (npr. znala si da je i bivšu varao) - samo što si mislila, tj. vjerovala, da će s tobom biti drugačije?

Naime, mene to zanima zbog jednog pitanja koje je očito povezano s fenomenom 'ljubavi', pa čak i 'jebanja' (što god netko mislio o tome). Da to nije samo neka moja bezvezna brijačina uzrokovana neiskustvom, evo prilažem people's exhibit 'A': Jacques Derrida on love and being


Da probam to ilustrirat na nekom 'jednostavnom' primjeru.

Ako ja kažem nešto tipa 'ja volim Martinu'. Što to zapravo znači? Ne samo da je tu problematičan pojam 'volim' (WTF to zbilja znači, 'volim'?) - nego je problematično i ovo 'Martinu' (pa čak i ovo 'ja', ali nećemo sad o tome LOL).

Naime, što je to točno 'Martina'? Je li to neki komad materije, kojeg prepoznajem po određenim crtama lica? I što onda, ja 'volim' te crte lica (ili recimo, oblik guze i kakvoću sisa LOL)? Ili, ako volim 'cijeli paket' - pa onda očito najprije moram ZNATI što je taj paket! Kako mogu voljeti neku 'osobu' koja ima određeni 'identitet' - ako nemam POJMA kakav je taj identitet? Onda ne volim tu 'osobu', nego volim nekakvu svoju ideju, neku svoju mutnu i vjerojatno pogrešnu predodžbu o toj 'osobi', a ne TOČNO TU osobu.

Zašto je to bitno? Pa ako ja kasnije shvatim da ta osoba koju zovem 'Martina', u biti uopće nije ona osoba kako sam je ja doživljavao, tj. da je njen 'identitet' u mojoj mašti bitno različit od njenog 'pravog' identiteta (s tim da je dvojbeno postoji li uopće 'pravi identitet', ili je 'osoba' jednostavno skup nekakvih promjenljivih atributa) - onda nema uopće smisla reći da sam 'prestao voljeti Martinu'. Nisam je prestao 'voljeti', nego ono što sam zvao 'Martina', nikad nije ni postojalo, i ja sam jednostavno postao toga svjestan. Na neki način je to mnogo gore nego da Martina, recimo, pogine. Jer ako pogine, i dalje se mogu sjećat, recimo, kakva je bila. No ako se dogodi neki drastični pomak u percepciji identiteta, onda ona osoba koju sam zvao 'Martina' doslovno bude izbrisana iz prostorvremena - nikad nije zbilja postojala, pa nema smisla ni 'sjećati' se onog prije, kad znaš da je to prije bila tvoja vlastita brijačina.

Mijenja li vuk nekad i ćud, ili uvijek samo dlaku?

[Emericzy]

Znam da ga ostavljam
Jer sam prije saznanja bila na vagi. Smrdi na prevaru, al nemaš dokaz da je prevara.

Kajjaznam... meni ti zvuči onak, malo... pravnički.

Kao ono u krimićima, znamo da je kriminalac, ali ne možemo ga optužiti jer nemamo dokaza.

Što će ti dokaz? Je li ti dobro s njim? Jest? Onda budi s njim. Nije ti dobro? Ostavi ga. Ne uspijevam shvatiti koju ulogu u cijeloj priči igraju dokazi?

Zvuči mi kao da opisuješ vezu koja je ni vrit ni mimo, pa ti treba nešto da se odlučiš hoćeš li ju ili nećeš. Pa hajde onda, evo, dokaz da je varao. To je zadnja slamka; nek on ide u p.m.; meni je toga dosta.

Ali, valjda normalna veza ipak daje jasniju sliku. Ili ju želiš ili ne.

[Beau]

Kako to možeš izmjeriti...izvagati...? Mislim, sretan si i zadovoljan, ali ne svo vrijeme i ne istim intenzitetom...a nisi ziher da te taj netko ne voli, vara ili želi otići...?
Onak', na prvu, sve izgleda ok, ali čovjek je nesiguran, nesretan, omamljen...štogod...napadaju ga sumnje i ljubomora...ali ne zna ni sam koji je razlog te polusreće, toga polunečega...?

Pa da, kužiš kad te netko fakat voli i posvećuje ti se sto posto.
Ako se ne kuži, onda svaka čast, i onda nema razlike. Al teško mi je to zamisliti, jako teško.

Ali, htjela sam reći, da me je uvijek bilo strah da ću završit (u braku) s krivim, ili me je bilo strah braka To još nisam sigurna.

Dok je nekim ljudima sve bolje od samoće. Poznajem takve ljude, a neke od njih sam prilikom prevare savjetovala da oproste. Majke mi. Neki su ljudi prenesretni kada su sami, i nisu potpuni. Njima je manje zlo ostat u vezi.

[Beau]

Kajjaznam... meni ti zvuči onak, malo... pravnički.

Kao ono u krimićima, znamo da je kriminalac, ali ne možemo ga optužiti jer nemamo dokaza.

Što će ti dokaz? Je li ti dobro s njim? Jest? Onda budi s njim. Nije ti dobro? Ostavi ga. Ne uspijevam shvatiti koju ulogu u cijeloj priči igraju dokazi?

Zvuči mi kao da opisuješ vezu koja je ni vrit ni mimo, pa ti treba nešto da se odlučiš hoćeš li ju ili nećeš. Pa hajde onda, evo, dokaz da je varao. To je zadnja slamka; nek on ide u p.m.; meni je toga dosta.

Pa kao da su takve veze rijetkost.
Da, veza je ni vrit ni mimo, ali voliš ga, zaljubljen si

[Emericzy]

Strahota je provest godine s nekim u nesigurnosti, nepovjerenju, polusreći, polunesreći, polunečem...

Slažem se. Ali onda ti je veza LOŠA. Što onda radiš u toj vezi?

[nodens]

A e. S time da ja nisam sumnjala. Nisam bila nesretna ili nesigurna. Nista od toga. Jednostavno sam saznala. Igrom slucaja.
Nisam sumnjala jer se radilo o jednokratnoj prici, da je bilo duze mislim da bih osjetila.
I drago mi je da jesam. Tocnije, draze nego da nisam.

No, i jesi li 'voljela' tog lika?

Ja bih rekao da nisi (no hard feelings), nego da si 'voljela' (što god to značilo, ni to mi nije jasno) neku svoju mutnu, i očito pogrešnu 'predodžbu' tog lika. Možda ti se sviđao njegov nos, ili glas, recimo. Ili tako nešto. Zbilja je čudno da netko to što mu se sviđa određena bezvezna partikularnost na nekome, nazove 'ljubavlju' prema tom 'nekome'. Jer, pa onda ja 'volim' sve žene koje imaju lijepe noge, ne moram ih ni poznavati, ako će to 'poznavanje' biti toliko duboko kao to tvoje. Evo baš danas sam u tramvaju vidio jednu crnku s točno onakvim nogama koje iz nekog meni ne posve jasnog razloga izazivaju određenu 'reakciju'... je li to začetak 'ljubavi'?

Također mi je čudno kad 'ne sumnjaš' u nekoga o kome, očito, ne znaš baš mnogo. Gdje ti je skepsa? Odakle ta čudna povjerljivost prema strancima?

[Emericzy]

Pa kao da su takve veze rijetkost.
Da, veza je ni vrit ni mimo, ali voliš ga, zaljubljen si

Ne, ne, ne razumijem to.

Ako ti je veza ni vrit ni mimo, ali ti čovjeka voliš, to znači da ga voliš usprkos tome što ti nije u stanju pružiti dobru vezu. To je prilično jaka ljubav. Voljet ćeš ti njega i nakon što saznaš za preljub.

Ukratko, čini mi se da problem tu nije u preljubu, nego u lošoj vezi.

OK, OK, znam da stvari nisu tako jednostavne. Svejedno; čini mi se da je u tako sprtljanoj situaciji preljub nije najveći problem. Ali, to sam ja. Tebi je to očito žešći faktor od sto ostalih koji bi mene možda više smetali.

[ombia]

M

Dakle, saznala si da te 'dragi' vara. E sad, je li to bilo nešto totalno nespojivo s tvojom prethodnom predodžbom tog lika? Je li to nešto što ti se čini 'out of his character'? Ili si i ranije znala da je on sposoban za to (npr. znala si da je i bivšu varao) - samo što si mislila, tj. vjerovala, da će s tobom biti drugačije?

Naime, što je to točno 'Martina'? Je li to neki komad materije, kojeg prepoznajem po određenim crtama lica? I što onda, ja 'volim' te crte lica (ili recimo, oblik guze i kakvoću sisa LOL)? Ili, ako volim 'cijeli paket' - pa onda očito najprije moram ZNATI što je taj paket! Kako mogu voljeti neku 'osobu' koja ima određeni 'identitet' - ako nemam POJMA kakav je taj identitet? Onda ne volim tu 'osobu', nego volim nekakvu svoju ideju, neku svoju mutnu i vjerojatno pogrešnu predodžbu o toj 'osobi', a ne TOČNO TU osobu.

Zašto je to bitno? Pa ako ja kasnije shvatim da ta osoba koju zovem 'Martina', u biti uopće nije ona osoba kako sam je ja doživljavao, tj. da je njen 'identitet' u mojoj mašti bitno različit od njenog 'pravog' identiteta (s tim da je dvojbeno postoji li uopće 'pravi identitet', ili je 'osoba' jednostavno skup nekakvih promjenljivih atributa) - onda nema uopće smisla reći da sam 'prestao voljeti Martinu'. Nisam je prestao 'voljeti', nego ono što sam zvao 'Martina', nikad nije ni postojalo, i ja sam jednostavno postao toga svjestan. Na neki način je to mnogo gore nego da Martina, recimo, pogine. Jer ako pogine, i dalje se mogu sjećat, recimo, kakva je bila. No ako se dogodi neki drastični pomak u percepciji identiteta, onda ona osoba koju sam zvao 'Martina' doslovno bude izbrisana iz prostorvremena - nikad nije zbilja postojala, pa nema smisla ni 'sjećati' se onog prije, kad znaš da je to prije bila tvoja vlastita brijačina.?

Naravno da nisam znala. Kakvo je to pitanje uopce. Ne idem zivjeti s likom za koga vjerujem/nagadjam whatever da je potencijalni varalica.
Nikakve mutne predodzbe nisam imala niti zamisljala kakav je on, jednostavno koju vrijednost vjernost u nasoj vezi ima nikad nije bilo upitno. Imali smo vrlo eksplicitno saznanje u vezi toga jedno o drugome. Ono verbalizirano.

I kakve to veze ima s prestajanjem voljenja? Pa ne prestanes voliti nekoga samo zato jer te povrijedio, prevario ili nesto trece.
A sjecamo se svacega, neovisno jel to imalo smisla ili ne. Moj sadasnji se sjeca sto sam nosila na prvi dejt i na kavu prije tog dejta uopce, a ne sjeti se kad mora kupiti kruh ili zubaru.
Toliko o smislu cega onoga cega se sjecamo.

[Emericzy]

Ako ja kažem nešto tipa 'ja volim Martinu'. Što to zapravo znači? Ne samo da je tu problematičan pojam 'volim' (WTF to zbilja znači, 'volim'?) - nego je problematično i ovo 'Martinu' (pa čak i ovo 'ja', ali nećemo sad o tome LOL).

Naime, što je to točno 'Martina'? Je li to neki komad materije, kojeg prepoznajem po određenim crtama lica? I što onda, ja 'volim' te crte lica (ili recimo, oblik guze i kakvoću sisa LOL)? Ili, ako volim 'cijeli paket' - pa onda očito najprije moram ZNATI što je taj paket! Kako mogu voljeti neku 'osobu' koja ima određeni 'identitet' - ako nemam POJMA kakav je taj identitet? Onda ne volim tu 'osobu', nego volim nekakvu svoju ideju, neku svoju mutnu i vjerojatno pogrešnu predodžbu o toj 'osobi', a ne TOČNO TU osobu.

Zašto je to bitno? Pa ako ja kasnije shvatim da ta osoba koju zovem 'Martina', u biti uopće nije ona osoba kako sam je ja doživljavao, tj. da je njen 'identitet' u mojoj mašti bitno različit od njenog 'pravog' identiteta (s tim da je dvojbeno postoji li uopće 'pravi identitet', ili je 'osoba' jednostavno skup nekakvih promjenljivih atributa) - onda nema uopće smisla reći da sam 'prestao voljeti Martinu'. Nisam je prestao 'voljeti', nego ono što sam zvao 'Martina', nikad nije ni postojalo, i ja sam jednostavno postao toga svjestan. Na neki način je to mnogo gore nego da Martina, recimo, pogine. Jer ako pogine, i dalje se mogu sjećat, recimo, kakva je bila. No ako se dogodi neki drastični pomak u percepciji identiteta, onda ona osoba koju sam zvao 'Martina' doslovno bude izbrisana iz prostorvremena - nikad nije zbilja postojala, pa nema smisla ni 'sjećati' se onog prije, kad znaš da je to prije bila tvoja vlastita brijačina.

Mijenja li vuk nekad i ćud, ili uvijek samo dlaku?

Ovo pametno zvuči. I mislim da je opomena onima koji partnere biraju po ček-listi.

Plavuša? Ček.
Hrvatica? Ček.
Dobre noge? Ček.
Punica nije predebela? Ček.
Sluša istu glazbu kao ja? Ček.
Smijemo se istim vicevima? Ček.
Trpi moje društvo? Ček.
Guta? Ček.
Pametna? Nije, ali jebiga; nitko nije savršen.

Ajmo se ženit.

I onda nakon par mjeseci otkriješ da je Alien prema njoj bio beba.

[ombia]

No, i jesi li 'voljela' tog lika?

Ja bih rekao da nisi (no hard feelings), nego da si 'voljela' (što god to značilo, ni to mi nije jasno) neku svoju mutnu, i očito pogrešnu 'predodžbu' tog lika. Možda ti se sviđao njegov nos, ili glas, recimo. Ili tako nešto. Zbilja je čudno da netko to što mu se sviđa određena bezvezna partikularnost na nekome, nazove 'ljubavlju' prema tom 'nekome'. Jer, pa onda ja 'volim' sve žene koje imaju lijepe noge, ne moram ih ni poznavati, ako će to 'poznavanje' biti toliko duboko kao to tvoje. Evo baš danas sam u tramvaju vidio jednu crnku s točno onakvim nogama koje iz nekog meni ne posve jasnog razloga izazivaju određenu 'reakciju'... je li to začetak 'ljubavi'?

Također mi je čudno kad 'ne sumnjaš' u nekoga o kome, očito, ne znaš baš mnogo. Gdje ti je skepsa? Odakle ta čudna povjerljivost prema strancima?

A krivo bi rekao.
Jebote ti tako ocajnicki zelis preko tudjih srdaca i emocija saznti sto je ljubav umjesto da konacno zajebes taj strah i otisnes se u zivot i dozivis sam.
Mozda fakat odlucis dijeliti zivot s nekom jer ima lijep nos. Recimo.

Tko je rekao da sa povjerljiva spram stranaca?
Ili da je covjek s kim sam zivjela bio za mene stranac?

A iznenaditi mozemo sami sebe a kamoli nas ne bi drugi.
Tako da - i sami smo sebi stranci ako cemo do bola filozofirati.

[karambol]

Mene zanima nešto drugo.


Naime, što je to točno 'Martina'? Je li to neki komad materije, kojeg prepoznajem po određenim crtama lica? I što onda, ja 'volim' te crte lica (ili recimo, oblik guze i kakvoću sisa LOL)? Ili, ako volim 'cijeli paket' - pa onda očito najprije moram ZNATI što je taj paket! Kako mogu voljeti neku 'osobu' koja ima određeni 'identitet' - ako nemam POJMA kakav je taj identitet? Onda ne volim tu 'osobu', nego volim nekakvu svoju ideju, neku svoju mutnu i vjerojatno pogrešnu predodžbu o toj 'osobi', a ne TOČNO TU osobu.

Jeboga ti! Pa naravno da je ne znaš niti ćeš je ikada znati. Što je identitet? Što želiš znati? Kako će u kojoj situaciji reagirati, što će reći, što će pomisliti ili poželjeti kao prilog kuhanom krumpiru?
Kad se dvoje upoznaju...npr. ta s nogama koju si spomenuo...upoznavanje teče jer te nešto privlači (noge, želja za snošajem...) i ti se predstavljaš najbolje što znaš. Nećeš joj valjda reći da si prištav po guzici kad je vruće u prostoriji već ćeš to prešutjeti...
Uveličavati ćeš svoje vrline i minorizirati ili skrivati svoje mane. Isto će raditi i druga strana, ako želi ono što i ti (noge, snošaj... )...
Dakle, ajmo reć' lažemo si u toj igri zavođenja i upoznavanja kada ti se netko sviđa. I to ide tako do kraja života, ako ostanete toliko dugo zajedno... Kakav bi to život bio da me voljena nije u stanju iznenaditi i nasmijati? A ne bi mogla da je ovako seciranu upoznam kako bi ti, možda, želio...

[Emericzy]

Dakle, ajmo reć' lažemo si u toj igri zavođenja i upoznavanja kada ti se netko sviđa. I to ide tako do kraja života, ako ostanete toliko dugo zajedno... Kakav bi to život bio da me voljena nije u stanju iznenaditi i nasmijati? A ne bi mogla da je ovako seciranu upoznam kako bi ti, možda, želio...

Ali zašto ti zbog toga treba o sebi lagati?

Meni se čini (a tako sam i radio) da je bolje biti s osobom koja ti nije previše slična. Te različitosti onda stalno daju vezi neku dinamiku. Sličnost rađa monotoniju.

[nodens]

A krivo bi rekao.
Jebote ti tako ocajnicki zelis preko tudjih srdaca i emocija saznti sto je ljubav umjesto da konacno zajebes taj strah i otisnes se u zivot i dozivis sam.
Mozda fakat odlucis dijeliti zivot s nekom jer ima lijep nos. Recimo.

Ja sam samo znatiželjan.

I već ti rekoh, ljudi svašta zovu 'ljubav'. Ti si voljela, ne znam, Gorana, a nisi imala pojma da tom Goranu nije problem ševit se drugima, dok je 's tobom'. In my book, slabo si ga znala. Ako ga nisi znala, onda GA nisi ni 'voljela' - nego si 'voljela' nekakvog fantoma, nekakvu svoju idealiziranu predodžbu dotičnog. A ne *njega*.

Naravno, to je pod uvjetom da je on ('Goran') od početka znao da je lik koji može varati. Ako je tim varanjem on jednako iznenadio i sebe, koliko i tebe - onda hajde, onda se nije radilo doslovno o fantomu, nego o nečemu zeznutijem.

Tko je rekao da sa povjerljiva spram stranaca?
Ili da je covjek s kim sam zivjela bio za mene stranac?

Da, bio je stranac ako te je mogao odjednom toliko drastično iznenaditi da si 'prekrižila' tu prethodnu 'ljubav'.

Inače, naravno da ne koristim riječ 'stranac' u doslovnom smislu, jbt. Nego onako, metaforički. Nisi ga zbilja poznavala, ergo bio je de facto 'stranac'.

A iznenaditi mozemo sami sebe a kamoli nas ne bi drugi.
Tako da - i sami smo sebi stranci ako cemo do bola filozofirati.

Istina, s ovim se slažem. I sami sebi smo često stranci. Zato sam i spomenuo da je u rečenici 'ja volim Martinu', problematično čak i ovo 'ja' (a kamoli 'volim' i 'Martinu').