Ako se isprazniš, utažiš hormone - to mislim da nije apstinencija na koju članak cilja, no svakako nije ona na koju sam ja mislila.
Skužila sam da spontano apstiniram - tipa, ako imamo dogovor kad se vidimo, a ima još par dana do toga, nekako selfjob pada u manje bitni plan. Nekad baš znam, ako je ostalo još dan-dva, reći si 'ma neću sad'. Još me nije tako opralo da 'ma neću' ne bi bilo dosta.

Ne želim se osjećati loše, to mi je primarno. Ako mi se jako hoće samoj - budem.
No, nekakva magična brojka je 'tjedan dana' do 'eventa' - ako ima više, hormoni se ispucavaju, ako ima manje, osjećam se na standbyu i osjećam da se energija skuplja. I znam da bude jebeno kad krene izlaziti van. Više nekako stvar vidim kao investiciju - malo sudržavanja sada, za eksplozije kasnije.
Jer, znam kako može biti. Kul mi je kad tako bude. Volim kad mi je libido takav da mogu i želim nekoliko puta tokom par sati. Osjećam se željeno, želim, osjećam se nabijeno energijom, moćno na neki način, zapravo.
Kad se osjetimo (ovo što Rosey spominje), kad maštam (ovo od Rajderice), događaj se urezuje u pamćenje, a to volim pamtiti. Isto kao što volim pamtiti orgazam partnera kojeg nije mogao/la sudržati pa da sex traje dulje, kad je toliko napaljen/a mojim prisustvom.
To su scene koje se urezuju. Želim da se urezuju. Obožavam 'nemoj, nemoj, nemoj, a jebiga' kad bi on najradije da ne dišem da može koju minutu dulje

(ovo 'nemoj' se odnosi na pokret koji izaziva jaki pozitivan podražaj, iako mi ne mora uvijek biti jasno na što se 'nemoj' odnosi, saznam kasnije

)
Mislim da mi nema većeg egoboosta nego kad partnera izludi sex da jednostavno gubi kontrolu i ode želja 'da dulje traje i uživa' - u bananu. Naboj koji se tad osjeti, naboj koji se osjeti kod sexa nakon apstinencije pri kojoj se želja brusila...
Ne volim rutine i odrade. Apstinencjia/frigidnost mi se sama nametne kad stvar ode u rutinu. Rutina me ne ispunjava, ne puni. Prazni me, i nema baš puno mjesta za popravak. Kad ode strast, ode sve. Meni barem. Dok ima strasti, mislim da ne može biti rutine. Dok ima želje za drugom osobom, dok se želi osjetiti i osluškivati, istraživati, pomicati granice - nema mjesta za rutinu. Makar možda outsideru izgledalo rutinski. Ono u glavama je ono što neki performance učini posebnim
I da, priča se u onim pauzama između, i popali se pričanjem, može i o bivšima, o poslu, o vremenu, nije bed...

Stigne se i puno pričati i puno zabavljati u ponešto sati

I treba dati ljudima pauzu... da skupe energiju - sex mi je ipak ljepši kad završi orgazmom, a ne odustajanjem zbog umora
Naravno, emotivno treba biti ok. No, skužila sam da kad se pojavi rutina, nisam baš ok, pa nema ni želje, pa se sve zavrti u krug.
Protiv rutine se teško borim, sama.
Kad nema emotivne rutine, onda sam ok, a onda se svjetovi grade i granice pomiču
