Aaa, sjetila sam se jedne price koju je jedan pricao.
O nevinom turizmu.
Dakle....sjedimo mi za ruckom, ono...ekipa polustrarcadi, uglavnom poslovno povezanih pa se kao i privatno druzimo. Po potrebi.
I sad.... ovaj jedan putuje di god moze a ima para i volje za svasta, te je uspio organizirat put za sebe i zenu i jos jedan par s njima na Tibet.
Dobio vizu, potrebne dozvole od kineskih vlasti, nazajebavao se s time jer je to kao nedozvoljeno podrucje za turiste, sve u svemu, organizirao privatni prevoz i di ce i sta ce i krenuli oni.
Dva dana dobro prosla a onda su naisli na neki odron na cesti od vodene bujice i nema dalje autom do sutra.
Jedan par su uspjeli prebacit pjeske preko toga a on i zena ostali prenocit u nekom selu par kilometara dalje.
Primili ih dobri ljudi u svoju kucu (za sitnu paru

) jerbo nema tamo hotela a ni prenocista.
Uglavnom, prespavali kako vec jesu, nahranili ih dobri ljudi i sad treba on obavit nuzdu. Veliku, jelte.
Pa su ga domacini uputili na mjesto gdje se to kod njih radi.
A radi se na jednom mjestu gdje je iskopano pet rupa u zemlji.
Nema paravana, nema odvojenosti....tek pet rupa.
Poslozenih uokrug.
I sta ce....cucne on kad eto ti jos jednog lokalca. I ne bira on rupu do, nego onu nasuprot njemu, cucne , gleda u njega i smjeska se.
Kaze da se Tibetanci stalno smjeskaju, imaju one kape sto im stite obraze jer je po noci hladno pa to poslije skinu kad zatopli, ali smijesak im stalno na licu. Ovaj bio ranom zorom sa kapom i smijeskom.
Kaze da mu je bilo toliko neugodno da nije uspio obavit to radi cega je dosao. Nego se i on smjeskao pa uteko.
Nije da nije htio nego ga je stislo od smijeska i pogleda pa nije mogo.
