Sa šesnaest godina napisala sam pjesmu... U toj smo dobi svi pisali pjesme, zar ne? Poslije sam sve pobacala, kada sam zaključila da sam odrasla. Recimo. Pjesma je govorila o starici koja živi u meni i o mojoj želji da ta starica umre prije mene.
Najdraža mi je rečenica u uvodnom dijelu: "Or just exactly as mentally old as you are." Ispod slike starčeka sa štapom. Logično. Zašto bi se tinejdžer brinuo o svojoj mentalnoj dobi? Više ga zanimaju druge društvene igre. Poslije se ženimo, rastajemo, zarađujemo, mijenjamo posao - ukratko imamo prečih briga nego rješavati ovakve testove.
Meni je danas frendica očitala bukvicu što se sa psom vozim biciklom po nasipu. Ne bi se ona, doduše, bunila da joj nisam rekla kako smo tresnuli i bicikl i ja. A ništa nam se nije dogodilo - ni meni, ni biciklu, ni psu: pas je krenuo ganjati nekakav kamionet - to su prirodni neprijatelji, a ja sam načas izgubila koncentraciju prilikom silaska s biciklom preko nasipa. A bilo mi je super: sjela sam u meku travu, bicikl je legao kraj mene, a pas se vratio jer mu je kamionet zbrisao.
P. S. Istina, malo me, doduše, boli guza jer dugo nisam vozila bicikl, ali i to će proći.
Da. Mlađa beštija. Nije vezano uz temu, ali evo objašnjenja.
Rješavam se (u procesu sam rješavanja ) dvogodišnjega prijevoda pa pokušavam nadoknaditi dvogodišnje zanemarivanje. Ono, išle smo van samo piškiti i kakiti, jednom tjedno na Dotku, a ostalo - snađite se kako znate i umijete. Snjeguljičina maćeha. Zlica od Opaka.
Uglavnom, malu sam počela intenzivno fizički trenirati, a starija više nije za to sposobna. Usto, pokazalo se nužnim da ih treba razdvojiti jer su previše ovisne jedna o drugoj, pogotovo mlađa o starijoj.
Uglavnom, to su drame. Neopisive. Ja ne idem van bez nje. Ako ona ide, idem i ja. Jako ih volim, ali da su nemoguće, nemoguće su.
Evo vam primjera. Kad smo prošli put bile zajedno na toj plažici, Sitko je samo legla u smjeru "prema doma". Ostarjela je.
Srećom nije. No dan rastanka nažalost nije daleko. Zasada Sitku pokušavam mentalno stimulirati, ali njezine se šetnje svode na četiri puta dnevno po 20 minuta.
Srećom nije. No dan rastanka nažalost nije daleko. Zasada Sitku pokušavam mentalno stimulirati, ali njezine se šetnje svode na četiri puta dnevno po 20 minuta.
Bokteneće, toliko niti ja ne šetam još odmalena
Jesam li već negdje rekao kako vrijeme uopće nije fizikalno zadovoljavajuće definirana komponenta?