Da nije stavio link na članak o slučaju u Americi, i još usto u Teksasu, zemlji muževnih i šutljivih kauboja, ne bih uopće počela razmišljati o ovoj problematici.Dakle, možete se zabavljati i pretraživati linkove na koje vodi ova priča, a možete i uguglati james + jude + luna pa ćete dobiti još mnogo stavova, izvještaja i mišljenja. Uglavnom kršćanskih i onih koji čitatelja potiču na dobre želje za spas malog Jamesa.
Kao prvo, američki psiholozi, pa onda i svi ostali za njima, razlikuju transseksualnosst (zašto ne transspolnost?) i transrodnost. Razlika je, ako sam dobro shvatila, u stupnju samoprihvaćanja i samoopredjeljenja. I transseksualne i transrodne osobe nezadovoljne su primarnim spolnim karakteristikama s kojima su došli na ovaj svijet, samo što ih se prva grupa jasno i glasno odriče i želi ih zamijeniti onim „drugim“ karakteristikama, a druga smatra da ih je priroda zeznula pa su zbog toga nesretni.
E, sad, jebiga, kod ljudi u fizičkom pogledu postoje tri mogućnosti: ženske i muške spolne karakteristike, primarne i sekundarne, te hermafroditizam. Pravi je hermafroditizam prilično rijedak, ali postoji i tretira se kao anomalija koju treba liječiti. Za tu će se mogućnost, kad bi se to i moglo pri stupnju današnje medicine, malo tko odlučiti.
I tako smo od rođenja „osuđeni“ na žensko ili muško obličje, odnosno fizički smo predodređeni za neki spol. No u glavi možemo, kažu, pripadati rodu koji se ne poklapa ili se bar u potpunosti ne poklapa sa spolom. Nekada se to, jasno i glasno, zvalo biseksualnošću odnosno ženskom ili muškom homoseksualnošću – odbijam pojam „homoseksualac“ upotrebljavati isključivo za muškarce, a žene nazivati „lezbijkama“. Ha! Kako nas jezik odaje: i tu pokušavamo bipolarizirati.
