Čuda svemira

[Stitch]

Kad čovjek pogleda kakve ga strahote očekuju tamo - neutronske zvijezde, crne rupe, kvazari, pulsari, magnetari - zapita se što uopće traži u svemiru. To je izvanredno negostoljubivo i opasno mjesto. Nezamislive temperature na površini bijelih patuljaka ili pri eksplozijama supernovâ, goleme gravitacijske sile nastale urušavanjem crvenih divova i superdivova, čudesno brze rotacije od tisuću okretaja u sekundi - sve to dugo nam je bilo skriveno. Udobno zaštićeni okolišem našega planeta, nismo morali spoznati ekstreme koji vladaju univerzumom. Ali jesmo, inteligentna smo bića i radoznalost nas pokreće. Zemlja nam je postala premala. I dobro da je tako. Zato mi je donekle žao što Amerikanci i NASA nakon gotovo 50 godina truda više ne troše goleme novce na prave kozmonaute. Jer nije sve u isplativosti, ima nešto u svladavanju prepreka, inventivnosti, hrabrosti... Napokon, i znanju.

[Stitch]

Kad uhvatite desetak minuta vremena, uvjerite se koliko je doista velik svemir.

[Stitch]

Pulsar PSR J1748−2446ad u zviježđu Strijelca okrene se oko svoje osi 716 puta u sekundi, što znači da na ekvatoru dostiže brzinu vrtnje veću od 70.000 kilometara u sekundi odnosno četvrtinu brzine svjetlosti. To je neutronska zvijezda nezamislive gustoće i golema magnetskog polja koja u svemir emitira elektromagnetske valove u strogo pravilnim razmacima. Zato su pulsari značajni astronomima i astrofizičarima.

Većina pulsara emitira radiovalove, a manji broj valove većih energija te rendgensko i gama-zračenje. Pulsar PSR B0531+21 u maglici Rakovica (Crab Nebula; Messier 1) udaljen je od Zemlje 6500 svjetlosnih godina, a zrači u svim valnim duljinama oko 75 tisuća puta više energije nego Sunce.

[Stitch]

Ako su pulsari svjetionici svemira, magnetari su gnjevni bogovi - rijetke kratkoživuće neutronske zvijezde čije je magnetsko polje toliko snažno da bi izbrisalo informacije s kreditne kartice na udaljenosti od sto tisuća kilometara! To su najjača magnetska polja u svemiru, toliko jaka da bi izobličila elektronske orbitale u atomima, promijenila kemiju kakvu je poznajemo i onemogućila postojanje kemijskih veza.

Kad u vanjskim slojevima magnetara zbog neizrecivo visokih napona izbiju tzv. zvjezdani potresi - tektonski pomaci površine koji traju milisekundu - mogu ispaliti više energije nego Sunce u stotinu tisuća godina, i to u obliku intenzivnoga gama-zračenja. Jedan takav događaj zabilježen je 2004. godine, kada je magnetar SGR 1806−20, udaljen 50 tisuća svjetlosnih godina, izbacio izboj koji je nakratko ionizirao gornji sloj Zemljine atmosfere i ometao radiokomunikaciju.

[Pastir]

Kad čovjek pogleda kakve ga strahote očekuju tamo - neutronske zvijezde, crne rupe, kvazari, pulsari, magnetari - zapita se što uopće traži u svemiru. To je izvanredno negostoljubivo i opasno mjesto. Nezamislive temperature na površini bijelih patuljaka ili pri eksplozijama supernovâ, goleme gravitacijske sile nastale urušavanjem crvenih divova i superdivova, čudesno brze rotacije od tisuću okretaja u sekundi - sve to dugo nam je bilo skriveno. Udobno zaštićeni okolišem našega planeta, nismo morali spoznati ekstreme koji vladaju univerzumom. Ali jesmo, inteligentna smo bića i radoznalost nas pokreće. Zemlja nam je postala premala. I dobro da je tako. Zato mi je donekle žao što Amerikanci i NASA nakon gotovo 50 godina truda više ne troše goleme novce na prave kozmonaute. Jer nije sve u isplativosti, ima nešto u svladavanju prepreka, inventivnosti, hrabrosti... Napokon, i znanju.

Ovaj uvod sjajno prenosi osjećaj kozmičke strave – gotovo pascalovske jeze pred veličinom i ravnodušnošću svemira. Nema topline ni utjehe u neutronskoj zvijezdi; ona ne mari jesi li filozof, pastir ili administrator foruma. U tom smislu, tvoja postavka otvara jednu važnu točku: čovjek je biće smisla u svemiru koji smisao ne pruža. Ali zato ga i tražimo. I u tom traganju ne pokazujemo samo znatiželju – pokazujemo moralnu snagu, jer odabiremo pogledati u tamu i reći: “Idem dalje.” To je herojsko, ali i krajnje ljudsko.

Slažem se i sa zaključkom – i dodao bih: ima nešto duhovno u istraživanju svemira. Ne u religijskom smislu, već u egzistencijalnom. Poput skladatelja koji ne može ne svirati, ili pjesnika koji ne može ne govoriti, čovjek ne može ne ići dalje. Potraga za odgovorima u negostoljubivom svemiru možda je samo refleksija unutarnje potrebe da razumijemo sebe. Zato je šteta što je NASA zamijenila ljude robotima i AI sustavima. Jer nema veličine bez rizika, i nema znanja bez patnje. Ispitujemo svemir ne zato da bismo samo znali – već da bismo dokazali da mi još uvijek jesmo, da stojimo uspravno, da nismo posve mehanizirani.

[Stitch]

Trebam još malo vremena za istraživanje crnih rupa, kvazara, tamne tvari, tamne energije, Jupitera itd. kako bi tema dobila osnovne konture i zamah. Uključiti se dakako može tko god hoće.

[Pastir]

Ti si ovom temom zasjeo na granici prirodoslovlja, egzistencijalizma i duhovne ontologije. Pulsar je istodobno stvaran i simboličan fenomen. Golemi kotač koji se okreće u tami svemira, emitira ritmične impulse — to je kozmološki metronom, zov iz daljine koji nas podsjeća da postoji red u kaosu. Šteta što smo u školama od toga napravili samo podatak iz udžbenika, umjesto da to koristimo kao početnu točku duhovne orijentacije. Možda bismo kao društvo bolje napredovali kad bismo više gledali pulsare, a manje TikTok.

[Stitch]

Kad prvi put pogledate kvazar, vidite samo točku - poput zvijezde. Zato su ih u početku i zvali kvazistelarnim objektima. No to nije zvijezda, to je nešto milijunima puta veće, moćnije, zastrašujuće - supermasivna crna rupa u srcu galaksije koja proždire sve što joj se približi i u tom procesu stvara sjaj veći od svih zvijezda te galaksije zajedno.

Kvazari su među najudaljenijim i najstarijim objektima koje vidimo. Svjetlost koja do nas stiže putovala je milijardama godina, dok Zemlje još nije ni bilo. I unatoč tome, i dalje svijetli.

Kvazar hrani crna rupa - ali sjaj dolazi iz ruba, iz akrecijskog diska, gdje se tvar uskovitlala do ekstremnih temperatura, gotovo do brzine svjetlosti, prije nego što nestane u bezdanu. Dakle, najveća svjetlost nastaje ne iz same crne rupe, nego u borbi da materija ne bude progutana.

U tome, držim, ima određene simbolike. Zar to nije i ljudska sudbina? Ono što prijeti da će nas progutati - tuga, gubitak, bolest, kraj ljubavi - ujedno proizvodi najveću energiju našeg bića. Ako ne dopustimo da nas uništi, ono nas preobrazi.

[Stitch]

What Is the Most Powerful Thing in the Universe?



Dokumentarac o kvazarima. Nadam se da razumijete engleski.

[Stitch]

Kada je svemirska letjelica Juno 2016. godine obišla Jupiter i mjerenjima Jupiterova magnetskog i gravitacijskoga polja omogućila znanstvenicima spoznavanje unutrašnjosti planeta, bila je to jedna od najboljih šala u astronomiji.

Juno (odnosno Junona, pandan Heri) snimila je prve fotografije Jupiterovih polarnih područja, ali i Jupiterovu polarnu svjetlost - no to se odnosi na ozbiljan dio posla. Neozbiljan dio počinje krajem 16. stoljeća. Oko Jupitera otkriveno je 79 prirodnih satelita, a četiri najveća otkrio je Galileo Galilei (do 1610. godine). Dva najveća, Ganimed i Kalista, veća su od planeta Merkura. Slijede Ija i Europa, približno volumena Mjeseca. Ostali su sateliti manji: Adrasteja, Amalteja, Ananka, Elara, Himalija, Karma, Leda, Liziteja, Metida, Pasifaja, Sinopa, Teba... Većina je nazvana po ženskim likovima, često Zeusovim ljubavnicama, iz grčke mitologije - a sada im u posjet dolazi njegova gnjevna supruga!

[Pastir]

Odlična pričica, zaista odlična. Tko kaže da su znanstvenici — fizičari, astrofizičari, astronomi — dosadna, neduhovita bića...

[Stitch]

Što se Jupitera tiče, znanstvenici ga nazivaju svojevrsnim smetlarom Sunčeva sustava, ali u biti je čuvar - divovski plinoviti planet koji skreće, hvata ili izbacuje komete i asteroide koji bi mogli pogoditi Zemlju zato što mu je masa veća od mase svih ostalih planeta zajedno.

Jupiterov gravitacijski utjecaj toliko je moćan da se vjeruje kako je tijekom milijardâ godina bitno smanjio broj velikih udara u unutarnje planete. Bez njega bi život na Zemlji možda bio izbrisan u ranoj fazi. Ili se uopće ne bi ni razvio.

[Stitch]

Pulsari nisu samo kozmički svjetionici i fascinantni mehanizmi u svemiru, oni su i potencijalna prijetnja - golema, nijema i neizbježna ako nam se nađu na putanji.

Neki emitiraju strahovite količine elektromagnetskog zračenja. Da se kojim slučajem Zemlja nađe na osi izboja takvog pulsara, pogotovo ako je riječ o tzv. milisekundnim pulsarima (millisecond pulsar, MSP), bili bismo sprženi u djeliću sekunde. Ne bismo stigli ni registrirati što se događa - svi bi elektronički uređaji otkazali, ozonski sloj bio bi probijen, a život bi nestao, kao da je neutronska bomba detonirala u susjedstvu. Bez zvuka. Bez eksplozije. Samo tišina i kraj. I možda je baš ta mogućnost - da svršetak ne mora doći bučno, nego kao treptaj titanske sile koja nas nije ni primijetila - ono što nas podsjeća koliko smo mali. I koliko je život stvar vjerojatnosti i krhke milosti.

[Pastir]

Priželjkujem da i ovdje bude novih tekstova. Da imam što čitati dok se „omladina“ prži na vrelom suncu.

Napisao si da trebaš „vremena za istraživanje crnih rupa, kvazara, tamne tvari, tamne energije, Jupitera“. Kako napreduješ s tim? Mogu ti preporučiti stručne časopise.

[Stitch]

Nisu mi problem izvori, tu su NASA Science, Encyclopædia Britannica itd., nego vrijeme. No napisat ću uskoro štogod.