Stranci postaju mete uličnih bandi i agresivnih pojedinaca

[Pastir]

Ovo je bivši MMA borac koji je skakao s dvije noge na Sirijca! Osumnjičen za pokušaj ubojstva

https://www.24sata.hr/news/ovo-je-bivsi ... va-1129743

Dok 'institucije rade svoj posao', strance mlate, a policija reagira kad izađe snimka...

https://www.24sata.hr/news/dok-instituc ... ka-1129755

Ovakvo ponašanje vrlo lako ulazi u područje ozbiljne psihopatologije — ili barem duboko poremećenog obrasca nasilja. Ne nužno u kliničkom smislu „psihopat“ kao dijagnoza, ali u smislu ekstremne dehumanizacije druge osobe. Kad netko tuče čovjeka koji je već na podu, skače mu s obje noge na prsni koš, nastavlja i kad je žrtva gotovo bez svijesti, uzima mu novac i razbija mobitel, a pritom grupa komentira „samo nemoj da nam umre“, onda više ne govorimo o običnoj tučnjavi, „gubitku živaca“ ili adrenalinu. To pokazuje kombinaciju sadizma, grupne dinamike čopora, emocionalne otupjelosti i osjećaja potpune nedodirljivosti/nekažnjivosti.

Posebno je zanimljivo ono što često vide ljudi koji rade s nasilnicima: nije presudan sam MMA. Ogromna većina boraca nikad ne napravi ništa slično. Dapače, ozbiljni borilački klubovi inzistiraju na disciplini jer znaju koliko je opasna nekontrolirana agresija. I sami treneri u ovom slučaju govore da su pokušavali pomoći i da je bilo problema „od djetinjstva“. Tu dolazimo do nečeg neugodnog — neki ljudi kombiniraju impulsivnost, potrebu za dominacijom, uživanje u poniženju slabijeg, slabu empatiju i fascinaciju nasiljem. Ako se tome pridruže loša obiteljska sredina, alkohol/droga, društvo koje potiče brutalnost, internetska kultura snimanja nasilja i osjećaj da „stranac nije pravi čovjek kao mi“, dobijemo eksplozivnu smjesu.

Ono što mene u ovakvim slučajevima možda najviše uznemiri jest „performativna“ komponenta. Nije samo cilj ozlijediti — cilj je demonstrirati moć pred ekipom. To je vrlo blisko mehanizmima uličnih bandi, huliganske psihologije i nekih ratnih zločina: grupa proizvodi moralnu anesteziju pa pojedinac napravi stvari koje sam možda nikad ne bi. Povijest je puna takvih primjera.

[Stitch]

U Hrvatskoj već dugo traje normalizacija nasilja u društvu. Tomu se pridružila i normalizacija ksenofobije. Mislim da je dio problema u tome što se u Hrvatskoj istodobno sudarilo nekoliko stvari - ekonomska nesigurnost, nagle političke promjene, osjećaj gubitka kontrole i kultura internetskog cinizma koja nasilje rado pretvara u content.

Posljednjih mjeseci i godina bilo je nekoliko napada i pljački stranih radnika u Zagrebu i drugim gradovima, često uz snimke koje se šire društvenim mrežama.

U Zagrebu napao dva strana radnika. Šire se uznemirujuće snimke: 'Bojimo se ići na posao'

Maloljetnici u Zagrebu naručili hranu pa napali strane radnike iz Nepala i pokrali ih

Pulska Gradska uprava osudila napad na strane radnike

Nova snimka brutalnog premlaćivanja stranca u RH. Policija: Nismo znali za video

Ono što posebno zabrinjava nije samo nasilje nad stranim radnicima nego i normalizacija reakcije ("ma tko zna što je bilo", "to su klinci", "neka policija radi svoje" itd.). A kad ljudi počnu gledati premlaćivanje dostavljača kao nešto gotovo rutinsko, kad klinci naručuju hranu samo da bi opljačkali Nepalca - to nije ideologija u klasičnom smislu. To je raspad empatije, prelaženje praga koji ne smijemo prijeći. I tu dolazimo do najgoreg dijela - društvo se lako navikne. Danas su to dostavljači jer su sami, nezaštićeni i drukčiji. Sutra će meta biti netko drugi. Povijest pokazuje da nasilje koje se tolerira gotovo nikad ne ostane ograničeno na jednu skupinu.

[Pastir]

U Hrvatskoj već dugo traje normalizacija nasilja u društvu. Tomu se pridružila i normalizacija ksenofobije. Mislim da je dio problema u tome što se u Hrvatskoj istodobno sudarilo nekoliko stvari - ekonomska nesigurnost, nagle političke promjene, osjećaj gubitka kontrole i kultura internetskog cinizma koja nasilje rado pretvara u content.

Da, mislim da bi bilo pogrešno potpuno ignorirati ksenofobiju kao mogući motiv ili barem važan kontekst. Ako su mete gotovo redovito strani radnici — Nepalci, Indijci, Sirijci — onda nacionalnost i percepcija „drugoga“ očito igraju ulogu.

Ali isto tako mislim da treba paziti na pojednostavljivanje. Jer ovakvi slučajevi često nastaju iz kombinacije više stvari: nasilničke osobnosti, grupne dinamike, želje za dominacijom, frustracija i socijalne bijede, kulture poniženja i tek onda ksenofobije kao „okidača“ ili opravdanja. Drugim riječima, nije svaki nasilnik ideološki rasist, ali će nasilnik vrlo često izabrati nekoga koga društvo doživljava slabijim, izoliranijim ili manje „našim“. Strani radnici su upravo takva skupina: često ne znaju jezik, nemaju mrežu zaštite, boje se policije ili poslodavca, rade sami noću i društveno su anonimni. To ih čini idealnim metama za kukavičko nasilje.

[Stitch]

No ksenofobija je prastara i praktički neiskorjenjiva; posrijedi je evolucijski mehanizam usmjeren na preživljavanje. Ljudima je imanentno povjerenje prema svojima i nepovjerenje prema tuđima. O tome im je u praiskonskim zajednicama doslovce ovisio život.

To dakako ne znači da ne postoji razlika između instinktivne grupne pristranosti i opravdavanja nasilja ili dehumanizacije. Ističem tek da se nije lako boriti s elementarnom biologijom i psihologijom. Civilizacija je međutim dobrim dijelom upravo pokušaj da se biološki impulsi stave pod kontrolu; imamo zakone jer ljudi imaju agresivne nagone, imamo sudove jer postoji osveta, imamo moralne norme jer postoji tribalizam... Drugim riječima, nešto može biti prirodno, a opet destruktivno ako ga (do)pustimo bez ograničenja. I teritorijalnost je prirodna. Ljubomora je prirodna. Hijerarhijska dominacija jest prirodna. Ali društva ipak pokušavaju ograničiti njihove najgore oblike.

[Pastir]

No ksenofobija je prastara i praktički neiskorjenjiva; posrijedi je evolucijski mehanizam usmjeren na preživljavanje. Ljudima je imanentno povjerenje prema svojima i nepovjerenje prema tuđima. O tome im je u praiskonskim zajednicama doslovce ovisio život.

Da, postoji vrlo snažna evolucijska komponenta „mi“ protiv „njih“. Ljudi su desetke tisuća godina živjeli u malim skupinama gdje je povjerenje prema vlastitom plemenu povećavalo šansu za preživljavanje. Nepovjerenje prema nepoznatima nije nastalo iz ničega. U tom smislu sklonost favoriziranju „svojih“ jest duboko ukorijenjena, a oprez prema „drugima“ nije automatski moralni kvar nego dio ljudske psihologije.

To vide i moderna istraživanja socijalne psihologije: ljudi spontano stvaraju grupne identitete čak i kad su razlike potpuno umjetne. Dovoljno je podijeliti ljude na „crvene“ i „plave“ timove — i već nastaje pristranost.

To dakako ne znači da ne postoji razlika između instinktivne grupne pristranosti i opravdavanja nasilja ili dehumanizacije. Ističem tek da se nije lako boriti s elementarnom biologijom i psihologijom. Civilizacija je međutim dobrim dijelom upravo pokušaj da se biološki impulsi stave pod kontrolu; imamo zakone jer ljudi imaju agresivne nagone, imamo sudove jer postoji osveta, imamo moralne norme jer postoji tribalizam... Drugim riječima, nešto može biti prirodno, a opet destruktivno ako ga (do)pustimo bez ograničenja. I teritorijalnost je prirodna. Ljubomora je prirodna. Hijerarhijska dominacija jest prirodna. Ali društva ipak pokušavaju ograničiti njihove najgore oblike.

Slažem se.

Mislim da je problem današnjeg trenutka i to što se rasprava često raspadne na dvije krajnosti: jedna tvrdi da su svi ljudi potpuno isti i da grupni identiteti ne postoje, druga iz bioloških sklonosti izvlači zaključak da je neprijateljstvo prema „drugima“ normalno i poželjno. A stvarnost je vjerojatno neugodnija i složenija: ljudi imaju tribalne instinkte, ekonomski i kulturni pritisci ih pojačavaju, nagle migracije povećavaju napetosti, ali društvo ipak mora održati granicu između nepovjerenja i nasilja. Jer čim grupa počne vjerovati da su neki ljudi manje vrijedni ili da su „legitimne mete“, otvara se vrlo opasan prostor. Povijest Europe je puna primjera koliko brzo civilizirani sloj može puknuti kad se spoje strah, propaganda i osjećaj ugroženosti.

[Stitch]

Mislim da je problem današnjeg trenutka i to što se rasprava često raspadne na dvije krajnosti: jedna tvrdi da su svi ljudi potpuno isti i da grupni identiteti ne postoje, druga iz bioloških sklonosti izvlači zaključak da je neprijateljstvo prema „drugima“ normalno i poželjno. A stvarnost je vjerojatno neugodnija i složenija: ljudi imaju tribalne instinkte, ekonomski i kulturni pritisci ih pojačavaju, nagle migracije povećavaju napetosti, ali društvo ipak mora održati granicu između nepovjerenja i nasilja.

Pa da, zdrava doza sumnjičavosti potrebna je u svim interakcijama, ali i u životu općenito, kao filozofija. "Povjerenje je dobra stvar, ali kontrola je najbolja", tumačili su stari KGB-ovci. Šalim se, ali komu danas možeš vjerovati? Ljudi lažu, bili naši ili strani. Ne možeš se više ni u stručnjake pouzdati, a kamoli u novinare, političare, poslovnjake ili crkvenjake. Više su me puta pokušali preveslati Hrvati nego pripadnici ijednog drugog naroda. Čak i da ih zbrojim, naši bi nadmoćno vodili.

[Pastir]

Više su me puta pokušali preveslati Hrvati nego pripadnici ijednog drugog naroda. Čak i da ih zbrojim, naši bi nadmoćno vodili.

I ja to mogu reći.

Ali da se vratimo na temu — zanimljivo je i nešto drugo: u komentarima ljudi često više raspravljaju o tome kako o nasilju govoriti, što smijemo reći, iz koje perspektive, nego o samom nasilju. Kao da je rasprava o problemu postala važnija od problema. To je dosta tipično za društva pod stalnim medijskim i političkim pritiskom — sve se odmah pretvori u plemenski sukob: „ljevica vs. desnica“, „migranti vs. domaći“, „policija vs. aktivisti“. A obična ljudska reakcija — „čekaj malo, netko je prebijen na ulici“ — izgubi se usput.

I još nešto: kad policija reagira tek nakon snimke, ljudi gube povjerenje. Ne zato što policija ništa ne radi, nego zato što javnost dobiva dojam da vidljivost vrijedi više od samog zločina. To je opasno za legitimitet institucija.

[Pastir]

Zanimljivo, kad sam sa susjedom Nevenom razgovarao o ovoj temi, odmah je spomenuo migrante i izbjeglice. To prebacivanje fokusa shvatio sam kao namjernu provokaciju. Ne da nisam razumio zašto to čini, jer jesam — Zapad se konstantno osjeća ugroženim — nego nisam očekivao skretanje, zamjenu teza. I baš me je ta taktika sinoć naživcirala. Rekao sam: „Zar migranti nisu ljudi? Govorimo o strancima koje bezrazložno napadaju, o radnicima koje nitko normalan ne smatra teroristima. Nepalci su hinduisti i budisti, uopće nisu povezani s islamom.“

[Stitch]

Jest, u Europi postoji opravdana bojazan da se mnogi stranci i ne žele integrirati u društvo. Ona nije nužno iracionalna i nije automatski mržnja. Integracija je stvaran problem u dijelu europskih društava, osobito tamo gdje su migracije bile vrlo brze, gdje su države izgubile kontrolu nad procesom, gdje su nastale paralelne zajednice, a ekonomska i kulturna integracija zapela već u drugoj generaciji...

U Njemačkoj desetljećima se raspravlja o tome jesu li neki dijelovi turske dijaspore ostali trajno odvojeni od većinskog društva. U Francuskoj postoje predgrađa gdje je odnos prema državi, policiji i sekularizmu vrlo konfliktan. U Švedskoj se posljednjih godina otvoreno govori o neuspjehu nekih integracijskih politika. To više nije tabu-tema ni u mainstream-politici. No tu treba biti vrlo oprezan iz dva razloga. Prvi je da statistički ili sociološki problem nije isto što i kolektivna krivnja. Ako dio migrantske populacije ima višu stopu kriminala, slabiju zaposlenost, nižu integraciju ili snažan paralelni identitet, to ne znači da je svaki pojedinac iz te skupine prijetnja. Ljudi često naprave mentalni skok od teze "postoji problem" do "svaki pripadnik skupine jest problem". Tu nastaje dehumanizacija.

Drugi je razlog da komentatori i intelektualci koji se pozivaju na evolucijsku psihologiju i biologiju čine katkad vrlo opasnu stvar - biološke ili kulturne tendencije pretvaraju u moralni imperativ. Primjerice, tvrdnja "ljudi su tribalni" postaje "tribalizam je dobar", "grupe se natječu" postaje "sukob je neizbježan", a "neke se zajednice teško integriraju" postaje "treba ih kolektivno odbaciti". To je stari problem miješanja deskriptivnog i normativnog - jedno je opisivati ljudsku prirodu, a drugo iz toga izvlačiti političko opravdanje. Europa je, uostalom, već prošla kroz razdoblja kad su vrlo obrazovani ljudi - liječnici, pravnici, filozofi - iskorištavali biologiju, statistiku i "znanstveni realizam" da opravdaju segregaciju, imperijalizam ili još gore stvari. Zato postoji određena povijesna nervoza čim se biologija i politika počnu previše stapati.

Opet, mislim i da je pogreška potpuno negirati problem integracije. Kad političke i medijske elite godinama ljudima govore da nema nikakvih problema, da sve je to izmišljeni rasizam itd., a građani vide getoizaciju, nasilje ili kulturne sukobe - onda raste nepovjerenje prema institucijama i otvara se prostor radikalima koji kažu: "Vidite, mi jedini govorimo istinu." Zato ozbiljna rasprava mora držati dvije stvari u fokusu istodobno - da integracija nekih migrantskih skupina doista može biti težak problem, ali i da kolektivna demonizacija stranaca vodi u društveni ponor.

[Pastir]

Opet, mislim i da je pogreška potpuno negirati problem integracije. Kad političke i medijske elite godinama ljudima govore da nema nikakvih problema, da sve je to izmišljeni rasizam itd., a građani vide getoizaciju, nasilje ili kulturne sukobe - onda raste nepovjerenje prema institucijama i otvara se prostor radikalima koji kažu: "Vidite, mi jedini govorimo istinu." Zato ozbiljna rasprava mora držati dvije stvari u fokusu istodobno - da integracija nekih migrantskih skupina doista može biti težak problem, ali i da kolektivna demonizacija stranaca vodi u društveni ponor.

U pravu si. Demokratska društva zapravo stalno balansiraju između sigurnosti, identiteta, ekonomije i univerzalnih prava. Problem nastaje kad jedna strana počne tvrditi da samo ona vidi stvarnost, a druga da je sama rasprava zabranjena.

Inače, šteta što ovo nikoga ne zanima. Možda sam trebao „preskočiti“ ovu temu, teška je.