Normanska postignuća i utjecaj

[Pastir]

Ovo je prije svega povijesna i kulturna tema o ljudima koje historiografija u vrijeme dok pljačkaju i pustoše naziva Vikinzima i Varjazima, a kada se naseljavaju Normanima. Potaknula me serija „Vikinzi“, koja mi je odlična — ali ne želim razgovarati o fikciji. Zanima me stvarna prošlost.

Stavit ću poveznicu da se orijentirate, a onda možemo o pojedinostima.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Normani

Primjerice, kako objašnjavate munjevito širenje? Ratničke sposobnosti moraju biti tek dio odgovora.

Kako su uspjeli preploviti Atlantik? Sunce danju i zvijezde noću pomažu u navigaciji — ali tada nije bilo kompasa.

Kako doživljavate njihovu religiju, u filmovima i stripovima popularnu i danas?

Jeste li čitali nordijske sage? U prijevodu, naravno.

Ovo su segmenti — bit će toga još. Zato nema smisla odgovoriti na pitanja — i onda stati kao da je to sve. Nije. Shvatite ih kao poticaj, a ne kao „leksikon“ u školi.

[Stitch]

Primjerice, kako objašnjavate munjevito širenje? Ratničke sposobnosti moraju biti tek dio odgovora.

Vikinzi su, rekao bih, brzo mijenjali funkciju bez nužnog nestanka identiteta. U Skandinaviji mogli su biti ratnici i trgovci. U istočnoj Europi Varjazi postaju vojna i trgovačka elita. U Normandiji njihovi potomci postaju franački/galski plemići. U Engleskoj postaju osvajačka aristokracija. Na Siciliji i u južnoj Italiji stvaraju novu državu. U Bizantu služe kao carska garda. To nije samo objašnjenje da su bili dobri ratnici. To je sposobnost transformacije, preuzimanja institucija i jezika društva u koje ulaze.

Kako su uspjeli preploviti Atlantik? Sunce danju i zvijezde noću pomažu u navigaciji — ali tada nije bilo kompasa.

Imali su rudimentarne varijante, npr. sunčani kompas (sólarsteinn i srodne naprave nisu ista stvar). To je mogla biti ravna pločica s okomitim štapićem. Dok brod plovi, štapić baca sjenu. Ako poznaješ Sunčev položaj i pratiš kako se sjena tijekom dana pomiče, možeš odrediti smjer i održavati približno isti kurs.

Ili pak tzv. sunčev kamen. Riječ je o islandskom kalcitu (Iceland spar), prozirnom kristalu koji ima svojstvo dvoloma. Kad ga zakreneš u odnosu na polarizirano svjetlo, možeš odrediti smjer iz kojeg dolazi Sunčeva svjetlost čak i kad je Sunce skriveno iza oblaka ili je vrlo nisko. Zbog toga postoji ozbiljna hipoteza da je mogao služiti kao svojevrsni optički kompas iako nije dokazano da su ga Vikinzi rutinski upotrebljavali kao navigacijski instrument.

Alternativa je tomu magnetska igla. Magnetizam su poznavali Kinezi puno prije Vikinga, a magnetizirani komad željeza koji se može slobodno zakretati prirodno daje okvirni smjer sjever - jug. No za Vikinge nemamo čvrst dokaz kada su i kako počeli rabiti magnetsku iglu. Ako su poznavali svojstvo magnetskog željeza, najprimitivniji kompas mogao je biti doslovno magnetizirana igla, komadić drveta/pluta i voda u posudi. Igla pluta i okreće se prema magnetskom sjeveru.

Kako doživljavate njihovu religiju, u filmovima i stripovima popularnu i danas?

Odin mi je fascinantan. O njemu bih mogao satima. No strpi se malo, ta tema zahtijeva i kontekst.

Jeste li čitali nordijske sage? U prijevodu, naravno.

Da. Katkad od početka do kraja, katkad samo dijelove.

[Pastir]

Imali su rudimentarne varijante, npr. sunčani kompas (sólarsteinn i srodne naprave nisu ista stvar). To je mogla biti ravna pločica s okomitim štapićem. Dok brod plovi, štapić baca sjenu. Ako poznaješ Sunčev položaj i pratiš kako se sjena tijekom dana pomiče, možeš odrediti smjer i održavati približno isti kurs.

Ili pak tzv. sunčev kamen. Riječ je o islandskom kalcitu (Iceland spar), prozirnom kristalu koji ima svojstvo dvoloma. Kad ga zakreneš u odnosu na polarizirano svjetlo, možeš odrediti smjer iz kojeg dolazi Sunčeva svjetlost čak i kad je Sunce skriveno iza oblaka ili je vrlo nisko. Zbog toga postoji ozbiljna hipoteza da je mogao služiti kao svojevrsni optički kompas iako nije dokazano da su ga Vikinzi rutinski upotrebljavali kao navigacijski instrument.

Alternativa je tomu magnetska igla. Magnetizam su poznavali Kinezi puno prije Vikinga, a magnetizirani komad željeza koji se može slobodno zakretati prirodno daje okvirni smjer sjever - jug. No za Vikinge nemamo čvrst dokaz kada su i kako počeli rabiti magnetsku iglu. Ako su poznavali svojstvo magnetskog željeza, najprimitivniji kompas mogao je biti doslovno magnetizirana igla, komadić drveta/pluta i voda u posudi. Igla pluta i okreće se prema magnetskom sjeveru.

Da — upravo to je najjednostavniji rudimentarni magnetski kompas. I tehnički je sasvim izvediv u vikinškom kontekstu. Uzmeš komad željeza, namagnetiziraš ga (recimo trljanjem o prirodni magnetit), staviš ga na nešto što pluta — komadić drveta, trsku, tanku koru — i pustiš da se slobodno zakrene u posudi s vodom. Igla će se približno poravnati s horizontalnom komponentom Zemljina magnetskog polja.

Ali tu postoje dva zanimljiva problema. Prvi je: odakle im magnetizirano željezo? Prirodni magnetit („lodestone“) poznat je od davnine. Ako su naišli na dovoljno magnetski komad magnetita, njime su mogli magnetizirati željezo. A drugi: bi li znali što gledaju? To je zapravo veća prepreka. Jedno je primijetiti da se komad željeza uvijek približno vraća u isti smjer, a drugo shvatiti da taj smjer odgovara sjeveru i sustavno ga koristiti za navigaciju.

I još jedna nezgodna stvar: vikinški pomorac nije imao modernu kartu s geografskim sjeverom i magnetskom deklinacijom. Ali to ne znači da mu kompas nije bio koristan. Mogao je biti izvrstan za održavanje relativnog kursa. Zapravo bi takav uređaj bio posebno zanimljiv na maglovitom ili oblačnom moru, gdje ti sunčani kompas i zvijezde ne pomažu.

[Stitch]

Možda tomu pristupamo pogrešno. Sunčev kamen ili sunčani odnosno magnetski kompas ne moraju zapravo biti nužni ljudima koji su praktički odrasli u drakarima. Vikinška navigacija mogla je kombinirati položaj Sunca i zvijezda, visinu Sunca, smjer i jačinu vjetra, valove, morske struje, temperaturu i boju mora, ponašanje ptica, poznavanje obale, oblake i vremenske obrasce, iskustveno poznavanje trajanja putovanja itd.

Norveški i islandski pomorci razvili su izvanredno memorijsko i okolišno znanje. Na otvorenom sjevernom Atlantiku nemaš luksuz rezoniranja "vidjet ću kopno kad se približim" nego moraš znati čitati more. Zato je sunstone fascinantan, ali vjerojatno je pogrešno zamišljati ga kao vikinški GPS.

Ako su ga rabili, izglednije je da je to bio tek jedan od mnogih alata unutar ogromnog sustava praktičnog navigacijskog znanja.

[Pastir]

Dalje možeš o sagama. Ili Odinu. Ili o Normanima u Hrvatskoj.

https://povijest.hr/istaknuto/tko-su-bi ... eni-1-dio/

https://povijest.hr/istaknuto/normani-n ... rag-2-dio/

Druga poveznica odnosi se na Italiju. Zanimljiv mi je i taj tekst, volio bih znati više.

[Stitch]

Kod Odina najimpresivnija mi je njegova disciplina. Nazvao bih je samurajskom. To je djelovanje iz dužnosti - metafizičke, ali ipak dužnosti. Zna da dolazi bitka svih bitaka, zna da će izgubiti, zna točne okolnosti svoje smrti. No uporno prikuplja svoju polovinu junaka palih u borbi, priprema ih za rat, a još upornije prikuplja znanje. Jedini je bog koji patnjom i vlastitim tijelom plaća cijenu spoznaje. Daje oko za mudrost, devet noći visi na stablu, proboden kopljem, da bi doznao tajnu runa. Kada visi na Yggdrasilu dajući "samoga sebe sebi", kako kaže tekst, to je gotovo bizarno lijepa formula. Istodobno je žrtvovatelj, žrtva i onaj koji prima dar žrtve. U ontološkom smislu, poručuje da spoznaja zahtijeva samoponištenje. Ne možeš do nje doći izvana, učenjem iz nekakva božanskog priručnika. Moraš sebe staviti na kocku. Rune su kod Odina mnogo više od pisma, one su moć koja proizlazi iz spoznaje strukture svijeta.

Da bi došao do te moći, do apsolutnog znanja, nemilosrdan je i pragmatičan. Bog je rata, ali ne kao Ares, više je poput Dioniza. Bog je i jezika, pjesništva, nadahnuća i magijskoga govora, i to je njegova najveća moć. Tu dolazi medovina poezije. I opet imamo istu strukturu: Odin ne dobiva jednostavno dar; on ga krade. Pritom zavodi, vara i pretvara se. Na prijevaru dolazi do medovine koja daje pjesničku i mudrosnu moć, i potom bježi u obliku orla. Time kao da kaže da mudrost nije čista ni sveta; ona je nešto što se otima. To je baš odinski. On prelazi granice između muškarca i žene, čovjeka i boga, života i smrti, mudrosti i ludila, kralja i prosjaka. Izrazito je liminalan, zato ga povezujem s Dionizom. Ali i s Lokijem, s kojim dijeli neke karakteristike. Loki, u kobnoj kombinaciji lukavstva i seksualne transgresije, pretvara se u kobilu, zavodi/privlači Svaðilfarija i rađa Sleipnira. A onda ga daje Odinu. Osmonogi konj stoga je proizvod upravo onoga što Odin sam jest, prijelaza granica. Sleipnir može prelaziti granice koje normalna bića ne mogu. Odin na njemu putuje između svjetova, čak i u područja mrtvih. A intrigantno je da se Odin i Loki međusobno zrcale. Obojica su varalice, mijenjaju oblik, krše društvene granice, služe se seksualnom transgresijom, nisu sasvim ono što jesu i imaju nekoliko identiteta. Razlika je u tome što Odin taj kaos pokušava usmjeriti prema znanju i konačnom sukobu, a Loki naposljetku postaje razoritelj Asgarda.

Zaključno, Odin je ratnik, ali nije Ares, kao što rekoh. Ares je sila sukoba. Odin je strateg, gospodar ekstaze, proročanstva, smrti, nadahnuća i transgresije. Sam naziv óðr povezuje se s bijesom, zanosom, nadahnućem, ekstazom... To je ista semantička obitelj iz koje proizlazi njegovo ime. Dakle, Odinovo ludilo nije slučajna karakteristika. Ono je dio njegova identiteta. On može biti mudar starac, kralj, prosjak, pjesnik, vrač, ratnik, putnik, zavodnik, prorok, negromant... I zato su njegova mnoga imena toliko važna. Grimnir, Gangleri, Har, Hárr, Bölverkr, Ygg, Sigföðr, Valföðr... To nisu samo poetski ukrasi. Ona pokazuju da Odin nema jedno lice.

[Stitch]

Zaboravih spomenuti još neke važne životinje.

Hugin i Munin mnogo su važniji nego što se na prvi pogled čini. Njegova dva gavrana nisu samo puki pomoćnici. Hugin je otprilike misao, a Munin sjećanje/pamćenje. Odin ih svakoga dana šalje u svijet/svjetove, a oni mu donose vijesti. To je gotovo savršena alegorija njegova karaktera - misao i pamćenje napuštaju njega da bi se vratili s iskustvom svijeta. A prekrasno uznemirujuća Odinova dvojba u Grímnismálu, gdje kaže kako se boji da se Munin neće vratiti, govori o tome da čak ni bog koji raspolaže znanjem nije siguran da će znanje ostati njegovo.

Zašto je to bitno? Odin ne skuplja najbolje ratnike da bi pobijedio. On zna da će doći Ragnarök. I zna da će biti poražen. Fenrir će ga progutati. Pa ipak Valhala funkcionira kao neka vrsta kozmičkoga mobilizacijskog centra. Einherjar svaki dan ratuju, pogibaju, ponovno ustaju i navečer se goste. To je gotovo apsurdno - vježbaju za bitku za koju znaju da će izgubiti. Otud ona usporedba sa samurajem. Nije stvar u pobjedi. Stvar je u tome da znaš kakav je ishod i ipak izvršavaš svoju ulogu.

Ali kod Odina postoji još nešto, on pokušava prevariti sudbinu znanjem. To je njegova tragedija. Zna sudbinu, ali ne može je promijeniti. To je možda najdublji paradoks. Ima proročanstva, rune, Mímira, völve, mrtve, gavrane, magiju i beskrajno iskustvo, a ipak ne može izbjeći Ragnarök. Poruka je da spoznaja ne daje kontrolu. To je vrlo različito od modernog racionalističkog shvaćanja znanja: ako dovoljno znaš, možeš predvidjeti i kontrolirati. Kod Odina vrijedi nešto mnogo mračnije - možeš znati što će se dogoditi i svejedno ništa ne moći učiniti. No možeš pripremiti sebe i druge. To je razlog zašto je Odin istodobno mudrac i tragični junak.

[Pastir]

Ovo ti je stvarno odlično.

Kako se takva religija odrazila na vikinški svjetonazor? Prihvatili su pljačkanje i ratovanje kao nešto normalno?

[Pastir]

I još nešto: kad za Odina kažeš da obuhvaća oba spola, na što se to odnosi? Prepričaj neku epizodu.

Za Lokija mi je jasno.

[Stitch]

Kako se takva religija odrazila na vikinški svjetonazor? Prihvatili su pljačkanje i ratovanje kao nešto normalno?

Pljačkali su i ratovali i drugi narodi, ne samo Vikinzi. Ne bih zato rekao da je njihov modus operandi proizašao iz religije. Ona ih je učila drugim stvarima, npr. da svijet nije uređen tako da bi bio pravedan. To je možda najvažnija stvar. U kršćanskoj metafizici kakva se poslije razvila na Zapadu postoji ideja da je kozmos, barem načelno, moralno strukturiran: dobro i zlo imaju konačnu težinu, povijest ima smisao, a na kraju dolazi sud. Kod nordijskog svijeta mnogo je manje toga. Bogovi nisu svemoćni. Bogovi nisu besmrtni u apsolutnom smislu. Bogovi mogu biti prevareni. Bogovi mogu pogriješiti. Bogovi znaju da dolazi katastrofa. I katastrofa će se dogoditi. Čak ni Odin ne može popraviti sustav. To je prilično radikalna metafizika. Svijet nije nešto što će se nužno završiti dobro zato što njime upravljaju bogovi. Zato je važnije kako živiš nego što će na kraju biti. Ako znaš da ćeš umrijeti, ako znaš da će čak i bogovi jednoga dana pasti, onda ono što činiš dok si živ postaje ključno.

Tekstovi ističu fundamentalnu vrijednost ugleda, hrabrosti, odanosti, gostoprimstva, osvete, darivanja, prijateljstva, mudrosti, sposobnosti preživljavanja itd. Ne zato što će ti netko nakon smrti uručiti moralnu nagradu nego stoga što tvoje djelovanje određuje tvoje mjesto među ljudima i ono što ostaje iza tebe. U Hávamálu se to gotovo eksplicitno kaže, parafraziram: "... bogatstvo umire, rodbina umire, čovjek sam umire, ali dobar glas / ugled ostaje." To je bitno drukčiji naglasak od kršćanskog imperativa "spasi dušu".

I još nešto: kad za Odina kažeš da obuhvaća oba spola, na što se to odnosi? Prepričaj neku epizodu.

Istaknut ću najvažniju stvar, ali ne mogu to bez odgovarajućeg uvoda. Freja (Freia) boginja je ljubavi i plodnosti. Patuljci su joj darovali prekrasnu ogrlicu (brisingamen) zbog koje joj nitko ne može odoljeti, bio čovjek ili bog. Kada jaše u boj, pola je poginulih junaka njezino, a pola Odinovo.

Freja pokazuje da taj svijet nije jednostavno ratnički. Tu se popularna slika Vikinga kao bradatih tipova sa sjekirama raspada. Freja je jedna od najzanimljivijih figura upravo zato što sjedinjuje ono što bismo danas razdvojili - seksualnost, plodnost, ljubav, bogatstvo, magiju, proročanstvo, smrt i rat. Nije dakle mjerodavna isključivo za ljubav (dočim bi rat pripao Odinu), to je moderna redukcija. Oboje su povezani s ratom i smrću, ali iz različitih perspektiva.

Freja je također povezana s osobitom magijom (seiðr), upravo onom vrstom magijske prakse koju Odin usvaja. Ynglinga saga opisuje taj proces i njihov odnos. Kad ju je naučio, mogao je predskazati, ali i oblikovati budućnost. To je neobičan fenomen: Odin kao vrhovni bog mora posegnuti za znanjem i tehnikama koje su društveno povezane sa ženstvenošću, što je opet transgresija. Odin ne kaže: "To je ženska magija, neću se time baviti." Nego: "Ako funkcionira, naučit ću je." To je izrazito odinski, jer on neviđenom, nesvakidašnjom količinom informacija i postupaka - do kojih dolazi ne birajući sredstva, pa i razgovarajući s mrtvima, ne samo sa šamanima - nastoji promijeniti sudbinu. Ne može to, ali pokušavat će do sudnjeg dana, do sumraka bogova.

[Pastir]

Tekstovi ističu fundamentalnu vrijednost ugleda, hrabrosti, odanosti, gostoprimstva, osvete, darivanja, prijateljstva, mudrosti, sposobnosti preživljavanja itd. Ne zato što će ti netko nakon smrti uručiti moralnu nagradu nego stoga što tvoje djelovanje određuje tvoje mjesto među ljudima i ono što ostaje iza tebe. U Hávamálu se to gotovo eksplicitno kaže, parafraziram: "... bogatstvo umire, rodbina umire, čovjek sam umire, ali dobar glas / ugled ostaje."

Einar Selvik građu uzima baš iz starih rukopisa. U pjesmi „Helvegen“ („Put do Hela“) recitira taj ili sličan tekst. Recitacija je na kraju, kad glazba utihne. Uključite simultani prijevod.



Ako se ne varam, već sam je vidio ovdje, samo nisam obratio pažnju. Podsjetilo me je to što si napisao — ali sam dugo tražio. Ključno je bilo utipkati „scandinavian ethno music“ i „nordic folk“.

[Pastir]

Od onog što sam čitao, zabilježit ću da Danelaw („Danelagh“) nije bio kratka epizoda. U nekim dijelovima sjeverne i istočne Engleske Skandinavci nisu bili samo ratnici nego i seljaci, zemljoposjednici, trgovci, lokalna elita. Mjesta poput Yorka (Jórvík), Lincolna, područja Yorkshirea i East Midlandsa bila su praktički anglo-nordijska društva. Æthelred the Unready i kasniji anglosaksonski vladari pokušavali su razbiti danski utjecaj, obnoviti centralnu vlast i „reanglizirati“ područja Danelawa, ali time su često izazivali upravo suprotan učinak. Primjerice, „St. Brice's Day massacre“ je pokušaj eliminacije danskog elementa koji je vjerojatno dodatno radikalizirao sukob i dao legitimitet novim invazijama.

A onda dolazi Sweyn Forkbeard, pa Cnut the Great, i Engleska nakratko postaje dio sjevernoga „imperija“ koji povezuje Dansku, Norvešku, dijelove Švedske i Englesku. To je zapravo fascinantna kontrapovijest Europe — u jednom trenutku izgledalo je sasvim moguće da će Sjeverno more postati jezgra političkog prostora, a ne periferija. I tu se vidi koliko su identitet, jezik i „narod“ u ranom srednjem vijeku bili fluidniji nego što ih danas zamišljamo. Jer „Danci“ u Engleskoj nakon nekoliko generacija više nisu bili čisti stranci: ženili su lokalno stanovništvo, govorili mješavinama jezika, bili kršćani, sudjelovali u lokalnoj upravi. Granica između Anglo-Saksonca i Nordijca u mnogim krajevima već je bila mutna prije Normana. Zato je zanimljivo da normansko osvajanje nije samo uništilo staru anglosaksonsku elitu, nego je na neki način prekinulo i mogućnost da Engleska evoluira prema izrazito nordijskom političko-kulturnom prostoru. Jer Normani jesu bili skandinavskog podrijetla, ali do 1066. već duboko romanizirani — govorili su francuski, imali francusku feudalnu kulturu, bili vezani uz kontinentalnu Europu. Tako Engleska nakon 1066. prestaje gravitirati prvenstveno prema Skandinaviji, a počinje prema Normandiji, Francuskoj, Flandriji i kasnije kontinentalnoj politici općenito.

Danelaw - New World Encyclopedia

https://www.newworldencyclopedia.org/entry/Danelaw

[Stitch]

Samo napomena o Hel(heim)u - to ni u kom slučaju nije kršćanski pakao. Onamo idu duše ljudi koji su umrli od bolesti, starosti, ozljeda koje nisu zadobivene u borbi itd. Hel je suprotnost Valhali, ali ne u moralno-etičkom smislu. U njemu nema koncepta vječnog mučenja, grijeha ni moralne kazne. Kriterij je odlaska sudbina, a ne zla djela. Za razliku od kršćanskog pakla ispunjenog vatrom i sumporom, Helheim je opisivan kao hladno, maglovito i tiho mjesto. Život duša tamo uglavnom je bio nastavak zemaljskog života - ljudi su jeli, spavali, družili se i živjeli u nekoj vrsti sjenovite monotonije pod vlašću božice Hel.

A Helvegen je obredna pjesma za ispraćaj duše na njezinu putu u Helheim. Ona vjerno prikazuje smrt kao prirodan, dostojanstven, iako hladan i težak prijelaz. Stihovi koje pjevač recitira potječu izravno iz Hávamála (stari nordijski tekst u kojem bog Odin daje savjete ljudima za život). Na staronordijskome oni glase:

Deyr fé,
deyja frændr,
deyr sjalfr it sama;
en orðstírr
deyr aldregi,
hveim er sér góðan getr. (strofa 76)

Prijevod:

Umire blago,
umiru rođaci,
umireš i ti sam;
ali dobar glas / ugled
ne umire nikada
onome tko ga stekne.

Deyr fé,
deyja frændr,
deyr sjalfr it sama;
ek veit einn
at aldrei deyr:
dómr um dauðan hvern. (strofa 77)

Prijevod:

Umire blago,
umiru rođaci,
umireš i ti sam;
ali znam jedno
što nikada ne umire:
sud o svakom mrtvom.

[Pastir]

Ako pogledamo najprije zapad, imamo Island, Grenland i Vinland (Ameriku). Ova vikinška ruta nije bila proizvod imperijalnog osvajanja, već kombinacija bježanja od autokracije i klimatskog oportunizma.

Island (naseljavanje oko 874.): norveški poglavice bježe od kralja Haralda Ljepokosog jer ne žele plaćati porez i izgubiti autonomiju. Island postaje prva funkcionalna „republika“ bez kralja („Alþingi“), izgrađena na čistom prkosu.

Grenland (980-e): Erik Crveni biva prognan s Islanda zbog ubojstva. Da bi privukao ljude na ledeni otok, koristi vrhunski marketinški trik — naziva ga „Zelena zemlja“ („Grønland“).

Vinland (L'Anse aux Meadows, oko 1000.): Leif Erikson stiže do Newfoundlanda. No, zašto su odustali? Za razliku od praznog Islanda, u Americi su naišli na „Skrælingje“ (domoroce), koji su bili brojni i neprijateljski raspoloženi. Vikinzima je logistička linija preko Atlantika bila predugačka za održavanje stalnog rata. Amerika je za njih bila samo privremena postaja za sječu drva i skupljanje resursa, a ne trajna kolonija.

Taj je dio povijesti dugo bio skriven, slavilo se Kolumba zbog otkrića Amerike — čak i danas to možemo vidjeti („Zemlja koju je otkrio dobila je ime po talijanskom pomorcu Amerigu Vespucciju.“).

https://www.enciklopedija.hr/clanak/kolumbo-kristof

[Stitch]

Ono što su Skandinavci u ranom srednjem vijeku napravili na tlu Engleske, u spomenutoj regiji Danelaw, predstavlja pravi lingvistički fenomen, potres koji je zauvijek promijenio sudbinu engleskoga jezika. Ako engleski usporedimo s njegovim konzervativnim germanskim bratom, njemačkim, vidjet ćemo nevjerojatnu ozbiljnost situacije. Dok je njemački jezik kroz stoljeća polako i oprezno reorganizirao svoje padeže (tako što je nastavke s imenica prebacio na članove der, die, das, sačuvavši sustav od četiri padeža), engleski je pod vikinškim pritiskom doživio potpuni morfološki kolaps.

U lingvistici postoji nepisano pravilo: zamjenice i nazivi za najužu rodbinu (otac, majka, brat itd.) smatraju se primordijalnim, najzaštićenijim slojem jezika. To je jezgra koja se posljednja mijenja i gotovo nikada ne posuđuje iz drugih jezika. No u Danelawu Anglosaksonci i Nordijci živjeli su toliko blizu, orali istu zemlju i trgovali, da su se njihovi slični jezici počeli topiti i pojednostavnjivati u svakodnevnom govoru. Rezultat? Engleski je izbrisao vlastite zamjenice za treće lice množine jer su previše slične onima u jednini i uvezao čisti vikinški proizvod - zamjenice they, them i their. Čak je i domaća staroengleska riječ za sestru (sweostor) potpuno izbačena u korist nordijske riječi systir (današnja sister). Zamislite razinu suživota u kojoj od susjeda doseljenika morate posuditi riječ za vlastitu sestru ili zamjenicu oni da biste se uopće razumjeli!

Zato je vikinški leksik u engleskom jeziku danas iznimno plodno tlo za raspravu. To nisu riječi za oružje i poreze nego najobičniji, najsvakodnevniji pojmovi. Evo nekoliko primjera koje danas čujemo, a zapravo su čisti vikinški uvoz: riječ sky (nebo) uvezli su Vikinzi i njome potisnuli domaći staroengleski izraz, koji je u religijskom smislu preživio kao heaven; riječ window (prozor) izvorno je nordijska složenica wind-eye ("oko vjetra"), jer u drakarima i ranim nastambama nisu imali stakla nego otvore za zrak. Riječi knife (nož) i egg (jaje) također su skandinavski darovi. Čak je i riječ die (umrijeti) uvezena od Nordijaca, dočim je domaća engleska riječ steorfan zbog toga suzila značenje i preživjela samo kao starve (umrijeti od gladi). Sama riječ law (zakon), sadržana u pojmu Danelaw, nordijska je, kao i izraz ransack (oplijeniti, provaliti), što u vikinškom izvorniku doslovno znači "pretražiti kuću".

Koliko je taj utjecaj trajan, najbolje se vidi na karti Engleske. Granice starog Danelawa i danas su ispisane u toponimima. Svaki engleski grad koji završava na -by (što je na staronordijskom značilo selo ili imanje), poput Grimsby, Derby ili Whitby, bio je vikinška baza. Isto vrijedi i za nastavak -thorpe (zaselak, npr. Scunthorpe). Južno od linije Danelawa tih naziva gotovo da uopće nema.

[Stitch]

Najveće su promjene međutim bile u morfologiji. Gubitak gramatičkih struktura (tzv. morfološki kolaps) prijelaza iz staroengleskog u srednjoengleski bio je jedan od najradikalnijih procesa u povijesti indoeuropskih jezika. Jezik se transformirao iz sintetičkog (gdje nastavci određuju značenje, poput hrvatskog ili njemačkog) u analitički (gdje red riječi i prijedlozi određuju značenje).

Evo sustavnog pregleda svih ključnih gramatičkih promjena koje su se tada dogodile.

1. Slabljenje krajnjih suglasnika i samoglasnika
Sve gramatičke promjene pokrenute su jednom velikom glasovnom promjenom. U staroengleskom je naglasak fiksiran na prvi slog riječi. Zbog toga su nenaglašeni krajevi riječi postali tiši i nejasniji:
- samoglasnici na krajevima riječi (-a, -o, -u, -e) stopili su se u jedan neutralni glas: tzv. šva [ə], koji se pisao kao -e
- nastavci poput -an, -um, -as izgubili su svoje suglasnike i također se sveli na obično -e ili potpuno nestali.

Rezultat: budući da su ti nastavci nosili informaciju o padežu, rodu i broju, njihovim nestankom srušio se cijeli gramatički sustav.

2. Potpuni nestanak padežnog sustava imenica
Staroengleski je imao razvijene imenske deklinacije s četiri glavna padeža (nominativ, akuzativ, genitiv, dativ) u jednini i množini. No ti se sufiksi nisu poklapali s odgovarajućima u staronordijskome, zato se došljaci i domaći ljudi nisu razumjeli. Spontano su počeli odbacivati nastavke ostavljajući samo (zajednički) korijen riječi - ošišali su ih, metaforički rečeno - pa se razumijevanje poboljšalo, ali to je imalo dramatične posljedice. Gubitkom nastavaka, oblici za nominativ, akuzativ i dativ postali su identični. Preživio je samo genitiv jednine (koji je završavao na -es), a on se pretvorio u današnji posvojni -s (npr. the king's book). Umjesto padežnih nastavaka, govornici masovno počinju rabiti prijedloge (to, for, from, of) kako bi označili odnose među riječima, što je svojevrsna kompenzacija.

3. Kolaps gramatičkog roda i pojednostavnjivanje članova
U staroengleskom je svaka imenica imala rod (muški, ženski ili srednji) koji nije imao veze s biologijom (npr. wīfman / žena bio je muškog roda, a wīf / supruga srednjeg). Kako su nestali nastavci na pridjevima i članovima koji su se slagali s imenicom u rodu, govornici su izgubili marker za rod. Rod je s gramatičkog prešao isključivo na prirodni rod (samo živa bića imaju rod na temelju spola).

Staroengleski je imao desetak različitih oblika određenog člana (ovisno o rodu, broju i padežu, npr. se, þæt, þēo, þone, þæs...). Svi ti oblici sveli su se na jednu jedinu riječ: the.

4. Radikalno pojednostavnjivanje množine imenica
U staroengleskome postojalo je mnoštvo načina za tvorbu množine (pomoću nastavaka -as, -an, -a, -u ili promjenom samoglasnika u korijenu).
- standardizacija na "-s": većina imenica prihvatila je nastavak sjevernog dijalekta -s (koji dolazi od staroengleskog -as). Tek nekoliko riječi zadržalo je stare načine tvorbe množine: nastavak -an preživio je u riječi oxen (i povijesno u brethren, children), a promjena samoglasnika u korijenu (umlaut) preživjela je u riječima poput foot - feet, man - men, goose - geese.

5. Pojednostavnjivanje pridjeva
Pridjevi u staroengleskom bili su iznimno komplicirani. Imali su "jaku" i "slabu" deklinaciju (ovisno o tome stoji li ispred njih član ili ne) te su se mijenjali kroz rodove i padeže.
- potpuno brisanje: svi su se oblici pridjeva stopili. Pridjev je postao potpuno nepromjenjiva riječ. Bez obzira jesu li imenice muškog ili ženskog roda, u jednini ili množini, pridjev ostaje isti (npr. good man, good women).

6. Redukcija glagolskog sustava
Iako su glagoli bolje podnijeli taj kolaps nego imenice, i oni su pretrpjeli "šišanje".
- gubitak nastavaka za osobe: u prezentu i preteritu nestali su specifični nastavci za množinu i različita lica. Preživio je samo nastavak za 3. lice jednine u prezentu (staroenglesko -þ, koje je pod utjecajem sjevera prešlo u današnje -s, npr. he goes).
- prijelaz jakih glagola u slabe: "jaki" glagoli (oni koji mijenjaju samoglasnik u korijenu, poput sing - sang - sung) počeli su se masovno gubiti. Mnogi su prešli u "slabe" glagole, koji prošlo vrijeme tvore jednostavnim dodavanjem nastavka -ed (npr. staroengleski glagol helpan imao je prošlo vrijeme healp, a danas je pravilno helped).

[Pastir]

Pretpostavljam da je slično bilo i poslije normanskog osvajanja 1066., kada je u englesko kraljevstvo ušao francuski?

Jesu li promjene tada bile veće ili manje?

[Pastir]

Da obradimo onda i tu epizodu...

Sredinom listopada 1066. godine, točnije 14. listopada, odigrao se sudbonosni vojni sraz koji je zauvijek promijenio tijek britanske i europske povijesti. U bitci kod Hastingsa snage normanskog vojvode Vilima Osvajača slomile su vojsku anglosaksonskog kralja Harolda II., otvorivši time vrata potpunoj normanskoj dominaciji nad Engleskom.

Dinastički kaos započeo je početkom te godine, u siječnju, smrću kralja Edvarda Ispovjednika koji iza sebe nije ostavio izravnog nasljednika. Iako je Vilim tvrdio da mu je Edvard ranije obećao engleski tron, lokalno plemstvo ignoriralo je te pretenzije i okrunilo Harolda Godwinsona. Smatrajući se izdanim, Vilim je počeo okupljati invazijsku flotu. Situaciju je za kralja Harolda dodatno otežao napad s druge strane, sa sjevera prodrli su Norvežani predvođeni Haraldom Hardradom. Iako je engleski kralj 25. rujna izvojevao sjajnu pobjedu u bitci kod Stamford Bridgea i eliminirao vikinšku prijetnju, taj je trijumf skupo plaćen. Njegovi su ratnici bili fizički iscrpljeni od silnih marševa i prorijeđeni teškim gubicima neposredno prije nego što su morali krenuti na jug ususret novom neprijatelju.

Vojske su se susrele na uzvisini Senlac, otprilike 11 kilometara udaljenoj od Hastingsa. Odnos snaga bio je prilično izjednačen: Harold je pod svojim zapovjedništvom imao oko 6300 pješaka, dok je Vilim raspolagao s otprilike 6000 kombiniranih boraca (teška konjica, strijelci i pješaštvo). Englezi su zauzeli izvrstan obrambeni položaj na vrhu brda, formirajući neprobojan zid od štitova koji su Normani satima bezuspješno pokušavali probiti. Međutim, presudila je taktička nedisciplina. Nasjedajući na varku prividnog povlačenja normanskih redova, engleski su vojnici napustili sigurnost uzvisine i krenuli u potjeru. Taj je manevar razbio njihovu formaciju i izložio ih razornim napadima normanske konjice. Raspad anglosaksonskih linija zapečaćen je pogibijom kralja Harolda, za kojeg se vjeruje da je smrtno pogođen strelicom u oko.

Nakon ovog trijumfa, Vilim je slomio preostali otpor i simbolično se okrunio za kralja na sam Božić iste godine. Hastings nije bio samo obična vojna pobjeda; bio je to kraj anglosaksonske ere. Nova normanska elita preuzela je sve poluge moći, zamijenila staro plemstvo i implementirala napredne administrativne te feudalne modele iz Normandije.

[Stitch]

Pretpostavljam da je slično bilo i poslije normanskog osvajanja 1066., kada je u englesko kraljevstvo ušao francuski?

Jesu li promjene tada bile veće ili manje?

Manje strukturno, ali ne i beznačajne. Engleski je primjerice preuzeo više od deset tisuća francuskih riječi. To je stvorilo zanimljive parove kada je posrijedi recimo hrana, gdje germanska riječ označava živu životinju na polju (npr. cow, pig, sheep), a francuska riječ meso te životinje na stolu (npr. beef, pork, mutton).

Walter Scott opisao je tu situaciju u prvom poglavlju slavnog povijesnog romana Ivanhoe (1819.).

(...) Vidiš li onu svinju tamo? Dok je na nogama, dok ruje po blatu i dok je čuva saski kmet, zove se swine. Ali čim je zakolju, ogule joj kožu i odnesu je u dvorac na gozbu normanskom plemstvu, odjednom postaje pork. (...)

Kmetovi nabrajaju saske (engleske) nazive za još mnogo životinja ističući da normanski (francuski) nazivi odražavaju njihovo ropstvo i jezično, kao ogledalo klasne moći i društvene nepravde tog doba.

Ima toga još, nastavit ću kad budem raspoložen.

[Pastir]

Nisam te pitao kad si govorio o mitologiji — jesi li čuo da Odin u krilu drži glavu mrtvaca?

To je zaista neobičan, pomalo apsurdan bog.

[Stitch]

Nisam te pitao kad si govorio o mitologiji — jesi li čuo da Odin u krilu drži glavu mrtvaca?

Da, to je glava mrtvog Mímira, spomenuo sam ga. Mímir je bio najmudriji od svih bogova, čuvar izvora mudrosti ispod korijena Yggdrasila. Onaj kojemu je Odin dao oko. Tijekom rata između Asara i Vanira, Vaniri su Mímiru odrubili glavu i poslali je Odinu. On je nije pokopao. Uzeo je odsječenu, trulu glavu, premazao je posebnim biljem da ne propadne i nad njom izrekao moćne čarolije. Time ju je prisilio da progovori.

Odin nosi tu mrtvu glavu sa sobom i konzultira se s njom u trenucima najveće krize. To je jeziva slika: vrhovni bog koji u krilu drži mumificiranu glavu i iz nje crpi tajne svemira.

To je zaista neobičan, pomalo apsurdan bog.

Odin nije ono što Marvel prikazuje. On odlazi u Hel i budi mrtve völve (proročice), nemilosrdno ih ispituje i ne mari za njihove prigovore da im remeti vječni mir.

Spomenuo sam njega i Freju. U staronordijskom društvu postojao je strašan koncept zvan ergi ili argr. Označavao je nemuževnost, pasivnost, čak i kukavičluk ili podvrgavanje u seksualnom smislu. Čarobnjaštvo zvano seiðr smatralo se inherentno ženskom praksom (povezanom s transnom ekstazom, proricanjem i manipulacijom sudbine tkalačkim metaforama). Kada bi se muškarac bavio time, automatski bi dobio etiketu ergi, što je bila najveća društvena ljaga. Zato su se muškarci koji su prakticirali seiðr (zvali su ih seiðmenn) suočavali s teškim progonom, pa i spaljivanjem. Svatko ih je mogao ubiti bez kazne.

Lokijevo izrugivanje u Lokasenni potvrđuje da su i drugi bogovi dijelili to mišljenje. Tijekom gozbe na kojoj Loki vrijeđa sve bogove redom, on se okreće Odinu i pogađa ga ravno u tu Ahilovu petu (strofa 24):

"Ali ti si se, kažu, na otoku Samseyu
bavio magijom kao što vještice rade;
u liku čarobnjaka prošao si među ljudima,
a to ja držim nemuževnim."

Loki ovdje ne napada Odina jer je zao, već zato što je prekršio temeljni zakon muževnosti. Odin je doslovno žrtvovao svoj muški ponos i društveni status ratnika kako bi od Freje naučio te zabranjene tehnike.

Zašto je to učinio? Govorio sam o Odinovoj pragmatičnosti i ontološkom samoponištenju. Muškarci su se smjeli baviti galdrom, magijom koja se bavi pjevanjem runa, verbalnim naredbama i intelektualnom kontrolom. To je čvrsto, kontrolirano i "muževno". Seiðr je prepuštanje, zahtijeva ulaženje u trans, dopuštanje duhovnim silama da prođu kroz čarobnjaka i manipulaciju nitima sudbine. Odin shvaća da su rune i galdr samo pola jednadžbe. Želi li spriječiti Ragnarök, ne može si dopustiti luksuz da ga društveni tabui sprečavaju u stjecanju moći. Ako je cijena apsolutnog znanja to da postane ergi u očima smrtnika i drugih bogova, on će je platiti bez oklijevanja.

To nije apsurdno, to je predano, posvećeno, svrhovito.