Melody » wrote:Holivudizacija je ono što tebi smeta u Shawshanku, ne predložak, ukratkoHINT: remember Green Mile?
Izdvojit ću ovo u zasebnu temu i malo filozofirati. Industrijalizacija, formule, kalifornikacija - sve velike riječi. Ali što znače? Znače da je posrijedi recikliranje tzv. star-sustava.Hekatonhir wrote:Riječju, da. Holivudizacija, industrijalizacija, kalifornikacija. Ne znam koji bih termin upotrijebio. Ali ne volim filmove rađene po formulama. Palim se na originalnost.
Priča počinje filmskim zvijezdama odnosno osnivanjem filmskih studija u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, a završava njihovim raspadom u šezdesetima. Do 1910. godine publika odlazi u kino zbog sižea, teme ili određene kompanije, a od 1911. počinje to činiti zbog glumaca (Max Linder, Charlie Chaplin). Godine 1910. dominantna muška zvijezda bio je čovjek od akcije, borac za pravdu, zaštitnik potlačenih, privlačan ženama - oličenje arhetipskih odlika iz književne baštine, a ženski je tip naivka. Primjeri su William S. Hart ili Douglas Fairbanks, koji su nestali tridesetih godina, s pojavom zvučnog filma, a predstavljene su nove zvijezde poput Errola Flynna ili četrdesetih Johna Waynea, odnosno Charltona Hestona i Tošira Mifunea pedesetih.
Šezdesetih godina nastaje odudaranje, i to unošenjem cinizma, likovima poput Jamesa Bonda, kojeg su tumačili Sean Connery i Roger Moore; u Francuskoj tu vrstu junaka glumio je Jean-Paul Belmondo, a u Americi Clint Eastwood i Charles Bronson, koji pak sustav narušavaju drugim elementom, sadizmom. Valjda je nepotrebno spominjati čuveni Harryjev monolog You've got to ask yourself one question: Do I feel lucky? Well, do ya?
Sedamdesetih godina pojavljuje se Bruce Lee, koji u šablonu američkog star-sustava dodaje borilačke vještine. Žanr je dakako akcijski film. No u isto vrijeme pojavljuje se druga vrsta filmskoga junaka, stranca (najčešće latinskog ljubavnika), čiji je ženski par tumačio mondenku. Razlozi za to bili su sumnja u muškarčeve moći i sve veća emancipacija žena, koja je trajala od dvadesetih godina do Drugog svjetskog rata. Karakteristike su mu bile prodoran pogled, strastvenost, umijeće u plesu, maniri; sve je bilo obojeno egzotikom i bio je to prvi tip junaka koji je određen u odnosu na ženu te prvi neamerički tip. Najbolje ga ocrtava nenadmašni Rudolph Valentino, a žanr je melodrama.
U razdoblju zvučnog filma tu su vrstu tumačili Laurence Olivier, James Mason i Leslie Howard; netipičnosti unose Tony Curtis i Omar Sharif, a elemente parodije Marcello Mastroianni. Dakle, prije nego što prijeđemo na vrste junaka koje je potpuno afirmirao tek zvučni film, zaključimo: u oba se žanra, akcijskom filmu i melodrami, pojavljuju elementi koje možemo pronaći mnogo kasnije, katkad u istom, nepromijenjenom obliku, katkad deformirane i derivirane društvenim zbivanjima ili masovnom kulturom.
Pojavom zvučnog filma mijenja se tip junaka, kojeg možemo oksimoronski nazvati dobar loš momak. On je grub, silovit, tvrdokoran, a dominantni je žanr gangsterski film. Riječ je o junaku koji zbog utjecaja okoline i siromaštva postaje kriminalac, gdje postiže strelovit uspjeh, ali i doživljava pad i pokajanje. Prvi se put javlja junak ženomrzac, kojeg su utjelovljivali James Cagney, Edward Robinson i Humphrey Bogart u ranijoj fazi (do 1935. godine).
Drugi svjetski rat donosi i američki crni film, uglavnom krimiće. Nakon 1935. pojavljuje se momak iz susjedstva (James Stewart, Cary Grant, Spencer Tracy, Clark Gable) - simpatičan, blag, diskretan i njegovan, koji postupa u skladu sa zakonom i postupno zgrće milijune. Cagney počinje igrati detektive i časnike, a Mickey Rooney navlači masku. Obojici lice postaje hendikep, zbog promjene šablone. Sada se pak afirmira običan čovjek, antiheroj, i to prvi put, a oslikavaju ga osobito Caprini filmovi božićne tematike. U mjuziklu taj tip glume Frank Sinatra, Gene Kelly i Bing Crosby, a u igranim filmovima Dustin Hoffman, Robert De Niro, Jack Nicholson, Steve McQueen i John Travolta.
Što se tiče pedesetih godina, tada se opet pojavljuje novi junak, buntovnik bez razloga, čiji je najizrazitiji predstavnik James Dean, koji njeguje kult motocikla, uz posve novi izgled. No Dean je prerano poginuo pa su ga zamijenili Marlon Brando i Montgomery Clift, a zatim i Paul Newman, koji je najdulje njegovao taj stil.
I što je bit ove teme? Kročeanski vapaj za izvornošću, originalnošću. U tih četrdesetak godina nastala je filmska industrija, u najgorem obliku. Jer i genijalac Eastwood svom izričaju dodaje malo toga novog: njegovo izražajno lice-maska, kako bi rekao Vladan Švacov, briljantni profesor dramaturgije na Akademiji, jedino mu je pravo, i to odavno izlizano i otupljeno oružje. Pojednostavnjeno, da je slavne Nepomirljive režirao inovator poput Tarantina ili braće Coen, glavni lik - unatoč tome što je Eastwood djelomično, humorom, popljuvao stereotipe koji su ga stvorili (sjetite se scene kada pada s konja, ali i partnerova pitanja o masturbiranju) - ne bi ostao živ. Ili bi lovca na ucijenjene (umjesto nedodirljive face iz Bljedolikog jahača, primjerice) tumačila - trudnica (što je reminiscencija na Farga)! I to bi onda doista bilo nešto novo. Odmak i napredak.
Eh sad, je li Petrarca kriv što su njegove božanske stihove iz Rasutih rima kopirali mnogi? I to uglavnom katastrofalno loše. Ne treba stoga učitelja koriti što ima loše učenike. Popljuvati treba opću industrijalizaciju umjetnosti. I stvaranje hitova na osnovi provjerenih formula.
Zato sam valjda jedini na svijetu koji se smije obožavateljima Roberta Rodrigueza (do Sin Cityja, da se razumijemo!). Debilnim megahitovima poput 300. Ili onoj limunadi od Iskupljenja u Shawshanku. Ma dajte, molim vas! To nije ni novo, ni uvjerljivo (i ja bih u takav zatvor, majke mi!), a nije ni dobro (napravljeno). To je karikatura svega što poštujem. Pa i muškosti.
Ovo je dakle tema o filmskoj neoriginalnosti. I ponavljanju koncepta koji nije ništa drugo doli mlaćenje prazne slame. Jedino nezavisni filmaši poput Jarmuscha (u film, ali i umjetnost općenito) unose nešto novo.
Što se pak dama na platnu tiče, prve su Mary Pickford i Lilian Gish, nalik na porculanske lutke toga doba: dječji obrazi, staklene oči; ustašca kao malina. Ali anđeo uvijek može dodati kap otrova u limunadu koju vam pruža. Good little devils. 
), em je tehnika - loša. Oni koji su gledali rekoše da su u igri slojevi i varka, a ne ugodni prijelazi. Nisam gledala jer ni sličice mi nisu ugodne za gledati, a ne riskira mi se glavobolja i naprezanje očiju i mozga zato da mogu reći 'e bila sam i ne valja mi'. Bili su drugi, rekli dojmove, procjenila sam da mi nebi valjalo 
