Laku noć
Ljeto je. Neko malo ribarsko mjesto na obali nekog tuđeg mora. Tek par prizemnica u uvali koje izgledaju kao da bi ih svaki malo jači vjetar odnio i uništio u dva poteza. Mala lučica u kojoj ni jedan brod nije veći od 5 metara, uglavnom svi drveni, svijetloplavi do bijeli. Bez motora, samo vesla. Ulazim u jednu od tih barki koja nije duža od tri metra i veslam unazad da izađem iz luke.
Veslam polako sa oba vesla u rukama i gledam prema ljudima koji ostaju na obali. Mašu mi, osmjehnem im se. Prijatelji, rodbina, njih 5-6. Poznata draga lica. Lagano odmičem od obale no i dalje ih vidim kad im se izrazi lica značajno mijenjaju. Iz onog 'sretan ti put i uživaj' prelaze u stanje šoka, strah im izlazi iz očiju. Ne čujem ih što viču no jasno vidim paniku u njihovim očima dok gledaju prema meni. Zbunim se. Odjednom mi sunce zakloni ogroman oblak i sve se smrači ispred mene, kao da je netko naglo ugasio svjetlo, samo crnilo se proteže prema obali. Okrenem glavu prema pučini i onda shvatim da oblak nije oblak, već najveći val koji sam ikada vidjela. Ima sigurno preko 10 metara u visinu, čini mi se kao da doseže do samog sunca. Okomito nadolazi iza mojih leđa, izgleda veličanstveno. Divim mu se, ne bojim se. Savija se iznad moje barke i uvlači me u sebe, preklapa me svom svojom veličinom i usisava me u svoju dubinu.
Valja me u svom trbuhu, puštam da me nosi. Ne nedostaje mi zraka, nije mi potreban, udišem to plavetnilo koje me grli i premeće u svojim rukama. Uživam. Osjećam se kao dio nekog drugog svemira, kao astronaut koji bez odijela i kacige veselo poskakuje površinom mjeseca i radi kolutove u zraku. Lebdim u moru.
Izbacuje me na pitomu obalu koji kilometar dalje od uvale iz koje sam krenula. Pješačim prema mjestu i nadomak luke ugledam ljude spuštenih glava kako tuguju. Kad me ugledaju iznenađeni su. Mislili su da sam mrtva. Pričam im priču o valu. Najljepšem valu na svijetu.
